Sada želim pisati o tebi. Želim pisati dugo prisjećajući se te zadnje noći. Želim pisati u nadi da ću je ponovo oživjeti i da će ova noć poprimiti boje, zvukove, mirise i osjete one. Želim zatvoriti oči, odvrtjeti u glavi onu istu prostoriju, znati da spavaš pored mene.. da su na podu pokraj kreveta još uvijek one dvije boce vina kojesmo u žurbi kupili na benzinskoj. Koliko je kasno bilo i koliko nam se ništa nije dalo.. osim vidjeti jedno drugo i ne raditi ništa zajedno. S njim je to uvijek bilo zabavno. Stan je bio topao, a toplina se njime širila svakim uzdahom. Televizor je prikazivao istu tamnu nepomičnu sliku. Mrkla noć također nije odavala znakove života na ulicama,. Bilo je kasno, stvarno kasno. Pričala sam mu, slušao me kao nitko drugi. Gledao me u oči bez neugodnog skretanja pogleda kada bih mu pogled uzvratila. U prvoj boci slatke crvene tekućine naziralo se dno. Znali smo da će nam biti premalo, ali bilo je dovoljno da bismo odlučili želimo li otići kući il ustati i otići po novu butelju razgovora. Definitivno to nije bilo sve što sam mu htjela reći, definitivno mi nije rekao sve, zaboga nismo se vidjeli mjesecima! Izašli smo, sjeli u auto i odvezli se do iste benzinske, jedine u širem okrugu koja je radila. Koja radi kako bi zaboravni zet punici kupio kavu i čokoladu u zadni tren, kako bi kronični pušač kupio nužno neophodnu dozu nikotina, kako bi djeca kupila žvake i kako bi dvoje starih prijatelja kupilo kredit za nastavak najugodnijeg razgovora na svijetu. Srećom, nije radila ista prodavačica. Druga boca kraj je doživjela prije nego ona davna prva. U zraku se osjećala napetost, bili smo pomalo umorni od sjedenja i preumorni da ponovo napustimo stan, krenemo kućama i legnemo sami u hladne krevete kada si još uvijek nismo rekli sve što smo htjeli. Ne znam u kojem trenu se dogodilo da nakon dva moja odbijanja njegovih usana treća sreća uvijek upali. Cijeli svijet kunem vam se okrenuo u jednom treptaju oka.. onom treptaju koji i sada priželjkujem. Kada otvorim oči, želim vidjeti samo njegove. Njegove ruke koje su me privile k sebi. „Gdje je pukla samokontrola?“ „Pukla je još na prvoj flaši.“ Otišao je zapaliti cigaretu na prozor. „Uvijek ćeš biti slaba na mene“. Kroz prozor se nazirao dan i prve jutarnje zrake koje su se probijale kroz poluzatvorene rolete i obasjavale polumrak naše razbacane sobe, našeg mjesta zločina. Dim cigarete koji se lijeno širio zrakom i cigareta koja je bila pri kraju. Ja zagrnuta samo jaknom na hladnim pločicama balkona. I on..
Vratili smo se u krevet. „ Gdje smo ono stali?“ Nisam željela da toj noći, tom jutru ikada dođe kraj. Željela sam svaki put kada bih pomislila na to čuti njegovo „gdje smo ono stali“. Ležali smo i gledali jedno u drugo, ljubili se..kao nekada kada smo jutra dočekivali budni i pred jutro išli spavati. Gledali dan i shvaćali da smo opet zaboravili spavati. On je bio takva osoba, s kojom ste jednostavno zaboravili spavati, s kojom niste ni imali potrebu gubiti tako predivnu noć na spavanje. Svaka je bila predivna. Spavali smo i budili se. „Još 10 minuta pa idemo, može?“ Držala sam svoju ruku u njegovoj. Odjednom smo i rekli sve što smo imali riječima i riječi je zamijenila tišina kojom si nikako i nikada nismo mogli reći dovoljno. Jednom sam tako ležeći pored njega u širokoj crvenoj, njegovoj majici, praveći se da spavam u svojoj ruci osjetila njegovu. Pravila sam se da spavam kako ne bih uništila trenutak, uostalom, i on se pravio da spava. I da, u tom trenu pomislila sam kako mi ništa, ali ništa drugo na svijetu nije potrebno i kako bih ovako mogla ostati vječno. Jednom sam napisala kako postoje ljudi koje nikada ne prestanemo voljeti. Čak i kada odu od nas. Bez pozdrava, bez opravdanja, bez riječi. Čak i kada odemo od njih.. bez razloga. On je, ne takva, on je ta osoba.. i ponovo je otišao..
Post je objavljen 17.02.2015. u 12:39 sati.