„Posvećeno najljepšoj lirskoj duši svijeta-Jesenjinu“
14.02.2015.
Iz večeri na izdisaju, kao sa Solunskoga fronta, umoran se vraćam.
Očima milujem znane horizonte, maglovita svijetla oronulog doma.
Ko niske bisera nanizane preda mnom, kućice trošne, milog zavičaja.
I čujem izdaleka glas staroga pijetla dok grlato zoru budi.
Iz nakrivljenog dimnjaka lelujavo titraju bijele strune dima.
U glavi mi slika staričice majke, kako u ognjište suhe grane gura.
Nevidljive niti mojih mladalačkih uspomena, vode me kući.
Sad već daleke slike šarenih svjetala, metropola svijeta i kavana
zamjenjuju pejsaži mi znani i lug i rijeka i šarov stari.
Pojate kamene i krovovi od slame, pune življa i svježe trave,
bude mi sjećanja na razigranog dječaka i smijeha salve.
Daleko od doma sam tražio sreću, po zemljama stranim rasparčao sebe
i na svakom trgu i u svakoj kavani, još barem maleni dio je mene.
Iz grudi uzdah, ote se nijemi, koda prag rodni zbori: „Dobro se vratio meni“.
Post je objavljen 14.02.2015. u 16:48 sati.