Kako je moguće da je prošla cijela 2014. bez riječi napisane ovdje?
Upisivala sam riječi ove adrese u tražilicu.
flamestodust...
Kao da sam 2008., kada je ovaj blog nastao, uspjela predvidjeti kojim će tokom ići svaki meni bitan aspekt svakodnevice. Moja piskaranja po raznim blokovima, neopisiva želja za selidbom u metropolu, platonska ljubav prema "Njemu" koja je dosezala nerazumne granice i konstantna želja za nečim drugim. Putovanja, uspjeh, posao i ostali pojmovi interesantni jednoj gimnazijalki izgarali su u mojoj glavi i kovali sliku željene budućnosti.
Danas koristim razne blokove i papire samo da križam dane na kalendaru do odlaska na autobusni kolodvor metropole, samo da se mogu vratiti kući, Dečku.
Platonska nerazumna ljubav prema onom nekom "Njemu" iz mojih starih priča postoji samo u onim sekundama živčanosti kada ga netko spomene jer, eto, sramim se priznati da mi je nekada taj neznanac značio.
Otputovala nisam nigdje, niti pronašla posao vrijedan redaka u CV-u.
Kako je moguće da je prošla cijela 2014. bez riječi napisane ovdje, pitala sam se.
I onda shvatim - bila sam tako blizu objave.
U 10. mjesecu započela sam pisanje posta koji je završio u skicama blogosfere, a glasio je:
NASLOV: jednom se moralo dogoditi
TEKST: da se ponovno sretnemo.
Da... Sreli smo se nakon više od dvije godine, a "On" je i dalje bio jednako jadan kao i prije.
Flames to dust, lovers to friends.
Shvatila sam da možda moje dvije godine i nisu bile tako loše.
(......)
Ono što najviše želim je probuditi se iz rutine i iskoristiti prilike.
Ni putovanja i razdvojenosti se ne bojim kao prije. Tko zna, možda se i odvažim.odvažim.
Post je objavljen 13.02.2015. u 02:20 sati.