Polako prolazim asvaltiranim putem parkom. Poznat mi je teren, pa više poznajem okruženje, nego što ga vidim. Primjećujem prolaznike. Poput sjena su mi.
Nailazim na nekoga tko stoji. Procjenjujem; mladić. Osjećam laganu zbunjenost njegovu. Kao da sam pred nekim tko samo da ne zaplaće. Začujem tiho: 'Molim vas, imate li kunu?'
Okrenuh se lagano prema njemu i prozborih: 'Nečeš mi vjerovati, ali nemam ni lipe.' Nastavio sam mirno, jer osjećam da mu nešto mogu dati. 'Trebaš, jer te neka nevolja stisla. Potraži ono što trebaš i zamoli tamo. U pekari kruha, ako te glad pritisla.'
Sluša i šuti, a ja još dodajem: 'Nije sve u novcu. Mnogi misle da će njime kupiti sreču. Razumiješ?'
I ponovo čujem onaj tihi glas: 'Da, razumijem.'
Potapšam ga po ramenu uz riječi: 'Dajem ti sreču. Za nju ne trebaš novac. I neka te Bog njome daruje.' Tako se fizički pozdravim sa njime.
Nastavljam putem dalje, ispitujući pogledom put. U mislima mi je mladić. Pitam se: 'Vidi li on što sam mu dao?' Ostavio sam mu misaoni trag sreče. On i sreča, sami. Vidi li je? Vidi li put do nje?
I kao da u sebi govorim: 'Pogledaj mladiću, ti si taj kojem njegova sreča pripada. Vjeruj, jer ona je tu. Dozvoli joj svoju radost.'
Bog te blagoslovio, mladiću. Životom.
Post je objavljen 11.02.2015. u 22:14 sati.