Već godinama, u kasniji noćni sat,
neki čovjek dolazi u moju ulicu malim sportskim coupeom, ostavlja auto da gori pa iz
prtljažnika vadi vreću,
i - bila kiša, blato, snijeg ili zapara - šeta po zemlji do sredine parka i
trese iz vreće gomilu krušnih mrvica na tlo.
Ptica u taj sat obično nema, ali držim da se za doručak obično razvesele švedskom stolu.
Naročito vrane, te glasne kučke.
Ili se one hrane vrapcima koji jedu mrve? Ne vjerujem vranama.
Osjećam prema njima velik zazor, a istovremeno ih ne razlikujem od gavrana.
***
Moj šerlokovski njuh govori mi da je riječ o vlasniku lokalne pekarnice i krušnom restlu na kraju dana.
Sudeći po autu, posao ide dobro.
***
Probudio me popodne suhi grebavi kašalj, starački, pušački.
Vučem nešto bezvezno plućno još od 2014.
***
Nikako se dobro naspavati, bila noć, bio dan.
Možda je do podzemnih voda, ili ukletosti, jer
do strana svijeta i feng-šuija očito odnedavno više ne može biti.
Možda je do zagušljivosti male sobe.
Kako ću spavati ako ikada završim u zatvoru? Ili rešetke daju na prozračnosti?
Imaju li naši zatvori rešetke ili tek ono lepoglavsko suhoziđe?
Ne znam niti jednog političara da priupitam.
***
Gledam seriju o besmrtniku,
pomalo bezvoljno kao i sve drugo u zadnje vrijeme,
i razmišljam - opet - kako je besmrtnost jedan intrigantan i privlačan, ali ipak davež.
***
U mojoj svakodnevici nema više ni jedne kreativne kaplje.
Sve je suho i glupo, kao taj popodnevni kašalj.
Post je objavljen 11.02.2015. u 20:26 sati.