Sklopio sam mirovni sporazum s vremenom; niti ono progoni mene, niti ja bježim od njega, jednog dana naći ćemo jedno drugo. Mario Lago
Noć i ja. Svjetiljka nježno raspršuje tamu i meke sjene sanjare na zidu. Kazaljke sata bešumno iscrtavaju svoj vremenski krug. Kroz prozor se nazire ulična lampa. U okrilju njezine svjetlosti lepršaju zaigrani kristali gustog snijega.
Odjednom se, kao jeka iz dubine noći, pojavljuje uspomena. Tišinu mojih misli preplavljuje zvuk stare pjesme i poznato ime.
I tada se sjetim! Postoje ljudi koji zaustavljaju vrijeme!
Pritom nije riječ o postojanju paralelne stvarnosti u koju se možemo prebaciti pomoću čarobnog napitka skuhanog u noći punog mjeseca, čiji je tajni sastojak (ups! sad više neće biti tajni) jedna svilena nit iz kukuljice leptira kupusara.
Nije to ni plod moje mašte u besanom satu prije ponoći.
To je osjećaj koji izvire u onim trenucima kad se nađem u zagrljaju sadašnjosti koja samo zatreperi od zvonkih osmijeha, mirnih riječi i toplih pogleda; odzvanja zatišjem i ostaje nepomična. Razlijeva se dan u vedrim bojama i gube se misli zasijane sumnjama, nemirima i tugama. Postoji jedino val istinske prisutnosti u toj ljepoti sadašnjeg.
To je osjećaj koji preplavljuje kad prestane nepotrebno osvrtanje na preskočene zablude i kad postane suvišno brojanje svakog sljedećeg koraka.
To je osjećaj koji teče i nastavlja se u susretu s nekim tko bez ikakve namjere sputavanja, zaustavljanja ili zadržavanja uspijeva učiniti da vrijeme stane i sat zaboravi svoj krug. Sve se stapa u jedno jedino - sada.
Lijepo je znati i osjećati da postoje takvi ljudi – koji zaustavljaju vrijeme. Ipak, postoji jedan - još ljepši - trenutak u tom istom vremenu.
To je onaj osjećaj kada spoznamo da smo i sami postali – ljudi koji zaustavljaju vrijeme. Kada nekome, bez ikakve namjere sputavanja, zaustavljanja ili zadržavanja – uspijemo učiniti da vrijeme stane i sat zaboravi svoj krug. Tada se uvijek iznova stvara ona čarobna ljepota sadašnjeg.