Marketing
Nista ljudsko nije mi strano.
Roditelji. Sto bi oni trebali predstavljati i ono sto uistinu predstavljaju nije uvijek jedna te ista slika. Moj jedini zivuci roditelj, moja majka, ocito vise ne gleda na dobrobit mene kao svog djeteta. Ili nikad ni nije? Sumnja je opravdana recenicom koju je izgovorila kad sam bila klinka 11+ „ja sam trpila starog majmuna za tu penziju „ . Prije cca 2 godine: „te novce kojima mislis dolaziti doma, bolje da nam posaljes za rezije „. Dolazila sam jednom mjesecno doma, u prosjeku. Dobivali su invalidninu i naknadu za slomljenu tatinu nogu. Ukratko, moja majka je emocionalni manipulator, ucjenjivac, ali nadasve pobozna zena i zeli svakome dobro, bez obzira koliko je njoj trenutno tesko u zivotu i bez obzira sto je sve prosla u zivotu. Ne daj, Boze, nikome! Osim ako pipnes njene novce. Naravno, novci nisu najbitniji, nek je zdravlja, nek je zive glave i kruha u tanjuru. Ali i love u novcaniku.
Bas steta sto djela i rijeci ne idu ruku pod ruku kod nekih / vecine ljudi.
Tko sam ja da joj sudim, kako li se samo usudujem, kako me nije sram biti ovako nezahvalna nakon sto mi je sve u zivotu priustila... Ali i naplatila / naplacuje.
Nekada bi me bilo sram izaci medu ljude, jer nisam bila mrsava. Tek sad na slikama vidim da do svoje 11-12 godine niti nisam bila DEBELA, nego JACE GRADE, a i bila sam najvisa i najveca u razredu, sto me dodatno isticalo. Prvoj su mi pocele grudi rasti, prva na cijeloj skoli sam dobila mjesecnicu + debljanje za vrijeme puberteta + djecja podrugivanja = traume. Bez obzira koliko sam se smijala i izgledala sretno, patila sam iznutra. Zapravo, najsretnija sam bila kad sam dosla doma i jela koliko sam mogla, bez srama dal me itko vidi. Samo da zaboravim na lose dane u skoli. Djeca uistinu znaju biti brutalna. Sve to je dovelo do ( kvazi ) bulimije. Kvazi, jer mi nije dijagnosticirana,a i morala sam prestati zbog naglog gubitka kilograma. Povracala sam jednako lako kao sto sam i pila vodu. Sou je morao prestati kad je majka shvatila sto radim. Prijetila mi je, morala sam prestati. Usla sam u vezu. S vremenom sam sve vise pocela biti kod njega ( cak i vise nego doma ), tako da ni tamo nisam mogla povracati; uvijek je netko bio doma, u toj kuci je uvijek zivo. Veza se nakon 2 godine i 2 mjeseca raspala. Natukla sam 24 kg. S vremenom sam smrsavila, zbog stresa nakon burnog prekida,sto je na kraju rezultiralo gastritisom. Povremena krvarenja iz nosa i gastritis nisu mi dozvoljavali povracanje. Odselila sam se od doma, zbog posla u drugom gradu. Nisam osjecala potrebu za povracanjem, jer sam promijenila nacin prehrane. A i nisam vise imala psihicki pritisak od majke na svoju debljinu, pa sam prestala na debljinu gledati s tolikim gadenjem. Vratila sam se doma, udebljala sam se zasad 5 kg i slusam kojekakve jezikove juhe. Sto sa smislom, sto potpuno bez smisla. Osjecam se bez energije, motivacije, nade u bolje sutra. Osjecam se kao... da sigurno propadam. Polako, ali sigurno.
Tata, falis, na kojem god da si nebu sad.
Post je objavljen 10.02.2015. u 21:32 sati.