Marketing
Kazeta
(photo by Mayday)
Vjerovao ili ne, premotalo ju je jedno sasvim slučajno spominjanje Nietzschea.
Na početak, na sam početak.
Na kraj one umaške noći, travnjem zatravljene
kad je prvi pogled s vrata jedne od soba nečijeg apartmana
(Stella Maris i sve zvijezde poklopile su se u taj čas, kako banalno)
presudio zori
i ostatku društva s maturalca, koje je
(ne znamo ni kad ni kamo)
netragom nestalo.
Dan je donio rastanak;
razbijena stakla i probušene gume mojoj Diani
hickey meni, obećanje tebi
- vidimo se tamo, uskoro -
(mada si me već od prvog telefonskog razgovora
od prvog pisma zapravo tjerao od sebe
mačoidno i razmaženo
no u drugom je pismu stigla zelena kazeta i...)
Nikad takvog neba kao tog proljeća nad Ušćem.
Nikad takvih lopova
koji krali su i otimali jedno drugom riječi
i bočice ovčjeg kiselog mlijeka
i s istim ih žarom ranim jutrom ispijali na betonskom keju uz splavove, silom mraka opustošene
(poput nas)
na dan nasukane.
Ljeto te donijelo k meni;
lovranske plaže, opatijske gaže
lungomare i male noćne straže
- ...daj, pokrij se, netko ide... -
Naše igre skrivača
naše igre lovice
naše igre bez granica;
sjećaš se?
Mojih apsurdno visokih potpetica
(trebalo se uzdići do tvojih visina, 177 protiv 192 centimetra, ha!)
onih drskih čizmica od gamoša boje burgundca, potpuno i savršeno neprikladnih za duboki tuzlanski snijeg
prislonjenih te ledene jeseni pored toplog radijatora uz tvoje vojničke čizme?
(ti, sretni gušteru, nasmijao se nadređeni kad nas je vidio zajedno, puštajući nam vikend
cijeli vikend, no ja sam te vratila
bahato i obijesno, još prije večeri
šinobusom ošinula sjeverom
zasolivši dodatno Tuzlu oboma)
A dočeka nove osamdesetneke u tvom gradu
već tradicionalno netradicionalnog
dok si ti kao pas sam i bijesan križao izgubljene dane u beskrajnom vojničkom kalendaru
negdje tamo
daleko predaleko od slavlja?
I svibanjskih šetnji Osijekom, Kopike, mutne Drave ispod bijelog, paučinastog mosta, komaraca što nam nisu dali mira,
koljena
dlanova oderanih nemilosrdnom abrazivnošću pijeska, kao slučajno nanesenog među nas
ma sve bi mi bilo kao Slavonija ravno
no ti si baš zapeo za onu recitaciju
(mada mi je sav jad svijeta na oči tjerala, ponavljao si i ponavljao
neumoljivo zlurado;
budući student glume, na Oscara osuđen u ovom filmu, utvrđuje gradivo)
dok ti kasnije
na predzadnjem katu hotela "Osijek"
nije u grlu zapela...
(u prizemlju svadba, netko je tražio Louisa
no mi smo pronašli nas)
Dugo smo se tražili
u pokrpanom asfaltu tobožnjeg autoputa
u čvrstim tračnicama i labavim pragovima
i visoko gore u plavom, iznad svih oblaka
što natkrili su - kasnije, u vremenu bez nas - naše zemlje.
Još jedna sretnanova kod tebe, posljednja.
(prvi je stradao unajmljeni crveni Renault, sjećaš se? proročanski nesretna kombinacija tvoje nervoze i leda na cesti za aerodrom
kako spektakularan početak kraja)
Danima zajedno
u stanu - savršeno uigran par:
perem suđe, ti brišeš;
fatamorgana oaze usred puste divljine danonoćnog bančenja
i napokon, peron.
(sjećaš li se, zaista?)
Nas tridesetak grlimo se i ljubimo, uz smijeh i pjesmu dogovaramo sljedeće susrete
ti ne
tebe odjednom nema.
Traže te posvuda, no kao da si u crnu zemlju propao;
istina, imamo još dobrih sat vremena do polaska, ali...
Zakoračivši u odjeljak posljednjeg vagona tog predugačkog, potpuno praznog vlaka
ušla sam u svijet kojeg si skrivao od svih
od mene
od sebe;
tvoje oči, tvoje riječi
(čak i one strašno strašne, što počinju s "lj" i "v"...a čekala sam ih pet predugih godina)
ništa me nije iznenadilo.
Tvoje suze jesu.
Plakao si kao da nisi znao da uopće plačeš.
Kad sam te zagrlila, nisam osjetila ni najmanji trzaj ramena, ni udah tvoj, ni izdah, ništa, ništa.
Tekla je ta rijeka bez povratka
a ja nisam osjećala poriv da ju premostim;
sve svoje jesam
(uvijek sam se vraćala)
tvoju, eto, nisam.
Ne znam kako si izašao iz vlaka
znam samo da sam ja na tom putu kući sišla
između dva mosta
u sasvim trećem gradu.
Kad sam napokon došla doma - poziv
(baršunasti bas i ta jedna pjesma, YouTube nema našu verziju
s vrištanjem avionskih motora na početku i na kraju)
ovog puta rijeka je tekla u oba smjera, žicom
(ne znam koliko kilometara, cestom je 555)
prokleta žica
steže, veže
presjekla sam ju.
Bilo je još pokušaja, neuspješnih;
ni nove veze nisu nam donijele neku svemirsku ljubav
no strah je bio prevelik.
Jednom, kad sam poluslužbeno došla u tvoj grad, nazvala sam te
(znao si da sam tamo, ah, cijeli grad je znao)
našli smo se pred hotelom
(ime mu danas nije uputno ni spominjati)
i dugo, dugo hodali pored rijeke.
Travanj je bučio oko nas, razigrani psi i djeca
i sunce je prejako bilo za naše osjetljive oči
a moja jaknica boje maslačka pretanka za valove koje smo podigli
prisjećajući se nekih drugih proljeća.
Na recepciji, čekajući ključ, upoznala sam te s Njim;
rukovali smo se na rastanku
sjećaš se?
Nikad te više nisam vidjela.
(voljeli smo se i uništavali smo se, od onog prvog pogleda;
preslaba da prijeđem, porušila sam sve mostove za sobom)
Daleko od svih, ti si sagradio nove.
Chris je krasan, ima tvoj osmijeh
i kosu, frajerski dugu, kovrčavu;
za par godina, kad krene na fakultet, vratit ćeš se, kažeš.
Slobodan i sam.
No ja tog čovjeka u odijelu ne poznajem.
Biznismen, nekretnine.
Gdje je moj raskuštrani student FDU, kome je prepustio ulogu?
Tko je Samsonovu neukrotivu grivu svezao u čvrsti, zalizani, prosijedi rep?
Mostovi, mostovi, mostovi
nad Mirnom, Savom, Rječinom, Jalom, Dravom, Dunavom
a mosta do New Yorka nema.
Samo ova stara, zelena kazeta
vremenu digitalnih zapisa
nečitka.
Oznake: priča.
Ili ne.
Kako vam drago.
(za NF-a, koji je i ne znajući premostio :*)
Post je objavljen 19.02.2015. u 10:42 sati.