Vise nemam snage za borbu.
Previse je mačeva okrvavljeno!
Na bojnom polju bezveznih života.
Strah se navukao tako lako.
Kao lanena kosulja dugih rukava.
Nemam vise ni za patnju strpljenja.
Jer suludo je tražiti lijek za "prekasno"!
Ne mirisu mi tamna jutra kavom,
Ne griju me prijepodneva isčekivanjem.
Samo sklapam oči umočene u suze.
I nadam se kraju bez otimanja.
Ne znam zaliječiti ni ogrebotinu na prstu.
Pa kako da dusi pronađem spas?!
Režem srce na sitne komade.
Da osjetim bar toplinu na promrzlim dlanovima.
Kako sam samo dozvolio doći pred zid?
I nemam snage za desno ni lijevo.
Za nazad... a naprijed ne mogu!
Izgubljen poslovno i privatno,
Razapet između milosti i gorčine.
Sjetom prekriven, osmjehom zabranjen,
Besmislom poučen, proučen, povučen...
Nema vise spirita između ovih godina.
Da zabljesnem u ponekom danu.
Onako srećom besprijejoran.
Riječ podižem na sebe, mjesto ruke.
Jer one su okovane i teske...
Bezbojan sam kao voda.
I tko bi me ovakvog probao?
Čak ni ja nemam namjeru piti.
Gladan ispruženog mira, gladan smisla.
Koji me dočekati neće...
Pa ipak...
Post je objavljen 04.02.2015. u 13:52 sati.