I dok ih gledam kako rastu, ponekad mi treba koja sekunda da zatvorim oči jer želim zauvijek sačuvati neki prizor, trenutak, koji se više nikada neće ponoviti. Pa zatvaram oči ili gledam dugo u njih, želeći njihove oči, izraz lica ili riječi, sačuvati u sebi...
Fotografije nisu dovoljne, samo onaj fotoaparat u meni samoj, može zabilježiti emociju tog trena.
Pa ih gledam i ne mogu tako brzo snimati sve te male i velike trenutke, ne mogu ni odrediti koji su mali, a koji njima možda strašno veliki
Osjećam samo da mi klize kroz prste prebrzo
I ta sjeta koja mi se uvlači pod kožu, samom činjenicom što su mnoge stvari nekako prebrzo prošle, dok sam mislila da su neke druge važnije, klizi kroz svaku moju stanicu.
Pa pogotovo onu stariju idem zagrliti, osjetiti njenu kožu, kako bih joj rekla neka mi oprosti, šo možda ponekad, bolje nisam znala...ili mogla
Možda mnogo toga nisam vidjela ili sam vidjela ono čega zapravo nije bilo. Možda mi je pogled bio zamagljen mnogim životnim borbama, preživljavanjem...
I nekako ispod svih postojećih riječi, koje nekada sasvim prestaju biti važne, krije se sve ono što je važno. Pa pokušavam čuti tu tišinu, osluškivati je danima, često i noćima, kako bih uistinu čula ono važno..Možda i ne moram znati sve, jer tajne su ono što treba poštivati, ali kada mi se povjerila da je zaljubljena, iznenadila me.
I željela sam joj ispričati sve o tom predivnom osjećaju i kako nema ljepšeg na svijetu, kakva god zaljubljenost bila i kako bih dala mnogo toga samo za taj osjećaj, ali ljubav je neuzvraćena i tu ne prolaze takve riječi.
Pa sam joj željela reći, kako će biti još mnogo takvih neuzvraćenih i tužnih ljubavi, ali da je osjećaj kada zatreperiš i lepršaš najljepši od svih.
Znam da ne bi vjerovala, znam da bi mislila da je samo tješim...jer sam mama, a mame to rade.
I kada se dijete prvi puta zaljubi jako i gledam je danima kako odsutno korača ovim svijetom, u svojim mislima i na potpuno svojoj planeti, osjećaj je ravan onome trenutku, kada sam je ugledala prvi puta. Jer vidim kako otkrivati sasvim nove svjetove i gledam kako osjeća nešto sasvim novo...
I nema tih riječi kojima bih joj pomogla,samo pitanja u mojoj glavi :"Jesam li rekla dovoljno ili previše?"
Što je dovoljno?
Reći da je volim i da sam već godinama i mama i tata kojeg ona nema. I kako vjerujem, da joj jako nedostaje.
Što je dovoljno?
Dati sve od sebe i samo biti tu...? Otići s tobom u šetnju i popiti vruću čokoladu, kada se sve čini crno?
Znam da ovaj put mora sama..
A ja moram osjetiti onaj tužan osjećaj, kako mi ona, pred očima, nadohvat mojih ruku, klizi kroz prste...
Draga, jednog dana uistinu ćeš shvatiti kako ljepšeg osjećaja nema...bez obzira na ishod.
I ono što se čini poput tunela tuge, gdje ne vidiš svjetlo, samo je sjena, svjetlosti ispred tebe.
A ja, koja sam dvije godine do četrdesete, a iza mene su mnoga razočaranja, ja ti odgovorno tvrdim, kako se zaljubiti treba mnogo puta.
Jer se osjećaš živim...jer dobiješ krila koja te upoznaju sa samom sobom
jer grizeš u život sam..bez straha.
Jer si najljepša kada se zaljubiš...
A ja čvrsto stišćem onaj fotoaparat u sebi, kako bih ulovila svaki dragocjeni klizeći trenutak...
I zgrabila ga u svoje šake
Post je objavljen 01.02.2015. u 19:28 sati.