U posljednje vrijeme ne pamtim snove. Ne znam zašto je to tako. Možda jer su moji snovi puni katastrofa svjetskih razmjera i raznih drugih događaja kojih u realnom svijetu nema. Obično me drže satima, nekad i danima uznemirenom, jer pokušavam dokučiti tajno značenje. Kažem tajno jer su mi poruke ( možda ne samo od same seb) dane u snu i u neobičnom obliku. Kažem neobičnom jer ne razumijem sve znakove i simbole. Uzela sam knjigu: Simboli Promjene Analiza predigre jedne shizofrenije Carl Gustava Junga. Otvaram jutros mail. Nalazim pisamce prijateljice iz Amerike. Šalje mi članak o Mikelanđelu. Piše mi da već dugo proučava bolesti umjetnika kroz njihova djela (tako nekako) i da će se pokušati povezati s umirovljenim liječnicima i tako zajednički doći do rezultata u tom smislu.
Pročitala sam post Ani ram i tako evo i mojih razmišljanja.
U posljednje vrijeme drži me neka misao da ću dogodine umrijeti. Nema nikakvog razloga za tu pomisao. Relativno sam zdrava. Malo stare kosti škripe pa što. Možda malo previše čitam razna štiva. Gutam ih. Pokušavam biti 'dobra', pišem sladunjavo, a sve se to protivi mojoj rugalačkoj naravi. Ne znam zašto mislim da nas Bog želi vidjeti 'takvima' , ali eto ja se trudim biti 'takva' - sladunjava.
I sad ako netko čita molim vas nemojte misliti da skupljam određen bodove na jeftin načina i nemojte početi: Nećeš ti (nikad) umrijeti. I posljednjem je magarcu jasno da smo smrtni, a ja se sad poigravam s tom mišlju, a vjerujem da naše misli kao i želje mogu biti ostvarene. Doživljavala sam već to u prošlosti. Danas doziram želje i misli mogu biti opasne ko' sam vrag.
Danijel Dragojević
Tama
Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego samo mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne gleda i ne sluša?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti gornji i donji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, tamo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.
I evo druga
Pokušavam pronaći pjesmu Danijela Dragojevića koja sadrži ovo stihove ili je to sve. Cijela pjesma? Nastala puno prije razaranja Dubrovnika? Ili se varam? ALI, EVO JE:
Ipak, da kažem
Da to nisam ja? Da su se zvukovi zabunili?
Da se počnem okretati na svom mjestu?
Moje razroko oko hvata čiope, kosi rez njihovih
Krila izvodi me na nebo, odatle na mračna
Mjesta na kojima se brojevi bez milosti
Ustremljuju jedan na drugoga: zbroj plazi jezik
Svome početku. Podigle su se vlasi svim stvarima
Kojih se mogu sjetiti. I ja u sebi vičem:
Još će biti sumpora iz dubina, bolesti dolaze,
Glad molitvi suši usta. Još će biti svega.
Mirotvorci će vratiti u džepove namirisane
Maramice, vatra se pripremila da zaustavi
Glas na trulim ustima. Još će biti svega. Trulež mora biti
Preobražena razumijevanjem bez milosti.
Na toj varavoj stolici srce mi udara u skladu
s dalekim vulkanom.
Molim ako koje moje dijete, snaha ili unučad nekim čudom ovo pročita (a i ostala rodbina, dobila sam krasno pismo od mog 'nećaka' Branimira. Sina moje drage prve rodice- odgajani smo u istoj velikoj obitelji u kojoj je dugo trajala ljubav i nesebičnost- nažalost sad nas je previše i gubimo se) nek' se ne žalosti. Kakve sam sreće još ću živjeti milion godina i daviti ih.
Ali, već sam sva svoja nedjela i djela napravila. Samo mogu postati teža. Prestat će me voliti. To ne želim.
Preostale se radosti zbog njihovih života- bez brige pratit ću ih odozgo.
Završavam s figom u džepu. Puno dalekih i bližih horizonata još čeka.
Post je objavljen 01.02.2015. u 12:47 sati.