Dok se jutro spremalo ubiti noć, koja je polako prolazila i odlazila, sa nekih tamnih dubina mojih snova nađoh se na tržnici osjećaja.
Vidjeh divne paunice taštine i pustinjske mistike samoće, a još strašnije od tih takvih kakvi mogu biti, vidjeh crne zmije na kupu i jednu sa strane, koju pokušah zaobići, zabavljajući se sporednim stvarčicama poredanim na tezgama dobrodošlice...
Ako ta slika bude zadnja slika, koja će me pratiti do izvora, mijenjam je u trenu za tvoj sluđen lik, svoju beskrajnu dušu i tvoje mistično postojanje na ovom prostoru, kojeg zauzimaju i moje dvije stope otisnute u asfaltu mog grada.
Nemir je ispratio tu sluđenu noć, jutro se dovuklo sivo, oblačno i svježe lijepo...
Ostalo je sjećanje na taj san... tržnicu osjećaja...i prepoznala sam te taj tren kad si i ti prepoznao svoj ulazak u more svoje duše.