Pregled posta

U PERINOJ SVILI

LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ
U PERINOJ SVILI

S požutjele slike rascvjetanih rubova, snimljene nekad na početku dvadesetog stoljeća, pod obodom elegantnog šešira smiju se dva velika tamna, vesela oka. Ispod dugih brkova na markantnom muškom licu usta razvučena u polumjesec. Neobično za to doba kad su svi pozirali smrtno ozbiljni, kao da idu na pogreb. Ispod brade svileni šal preko majstorski skrojenog odijela. Fotografija iz radnje sarajevskog fotografa Danona preživjela je ratove, vukući se u prašnjavim zavežljajima i torbama, ali je na njoj ostalo dovoljno da praunuci zapamte Peru Anđelića. Pri
prvom pogledu na izbljedjelu snimku njegove upečatljive pojave može se pomisliti da je riječ o kakvom dobro plaćenom državnom službeniku ondašnje Austro–Ugarske Monarhije ili kakvom gospodinu s visokih škola. To je pomislila i djevojčica Lucija kad je, preturajući po starom albumu, našla ostatke pradjedova života.
– Mama, 'ko je ovaj čovjek?
– To je moj djed Pero.
– Sigurno je bio neki profesor, vidi kako je ulickan.
– Ma kakav profesor! Bio je obični seljak.
– Ne mogu vjerovati! Seljak, a ovako sređen!
– E, on ti je bio posebna sorta – zasjao je ponos na Ivinu licu.
– Pričaj mi o njemu!
– Dobro – klimnula je Iva i započela priču o Peri.

***

Pero je svojedobno bio poznati seoski gazda, najbogatiji u konjičkoj općini. Njegovi nikad nisu bili ni kmetovi ni nadničari. Bio je snalažljiv, mudar, lukav, znao sa svakim. Četvore oči bi otvarao važući svaku riječ i svaki novčić. Uvijek je mlađim ukućanima ponavljao:
– Malo govorite, mnogo radite, ne hvalite se, trošite koliko treba i sirotinju pomozite.
To je bila njegova životna pruga s koje čitave svoje osamdeset tri godine nije odstupio. Bio je jedinac u oca, a pola sela na stranama iznad grada bilo je njegovo. Uzgajao je i prodavao sve što mu je na zemlji moglo uspjeti, od krumpira i šljiva, do ovaca i krava, a njegova rakija bila je nadaleko čuvena. Nije imao muške nasljednike, ali je zato imao kćeri koje su teglile kao muškarci. Najviše su radile Šima i Stojka. Iako sitne, mogle su povući i teret i magarca. Mnogi su ih hvalili govoreći:
– Pero, pa tebi sinovi i ne trebaju kad imaš njih. I – to je bilo istina! Djevojke su ranom zorom tjerale volove za plugovima, pravile opkope po najljućoj žegi, gonile konje, tkale, plele, kuhale... Najstarija, Mira, bila je svojeglava i ponekad bi odbijala izvršiti očeve naredbe, a Jelica je bila najmlađa, k tomu još boležljiva, pa je nikad nisu mnogo opterećivali.
– Vidi ti golubica mojih! Nijedno ih carstvo nema! Lijepe k'o vile, a vuku k'o kobile! – šalio se često. Robu je prodavao u Konjicu, a nekoliko puta godišnje išao je i u Sarajevo. Natovario bi na konje i kola brojne sepete, torbe, pletare i njegova bi se karavana nakon dugog puta u čaršiji u tili čas ispraznila. Godinama je, umjesto da ode u kavanu ili kakvo svratište odmoriti
se i proslaviti bogat pazar, punih džepova posjećivao prijatelja Muhameda s istom narudžbom:
– Dragi moj Muhamede, daj mi najbolju svilu za Šimu i Stojku, one me uvijek slušaju i sve rade. Miri daj pahret jer ne sluša. A i njoj ću svilu kad se popravi. I Jelici mi daj pahret, ona je najmlađa, doći će njezino vrijeme za svilu. Stari trgovac bi s rafa skinuo platna, a Pero bi se s
povećim naramkom odmah zaputio kući. Onda bi djevojke otišle u grad, kod krojača, i ubrzo bi Šima i Stojka na sijela išle sređene poput najviđenijih gradskih udavača, dok bi Mira i Jelica odjenule jednostavne, svakodnevne haljine.

***

Šima je prva dobila ozbiljnog udvarača. Bio je to Pavo Pilić, plavokosi momčić koji se tek zaposlio na željeznici.
– Tata, ima jedan momak, gleda me.
– Čiji je?
– Pilić. Ćaća mu je Ivan, a majka Fila, žive u gradu.
On radi na željeznici.
– Znam. Lijepa familija.
– Dobar je i Pavo.
– Jesi ga to već begenisala?
– Pa, tata, ja ću kako ti kažeš.
– Ako je tebi dobar, i meni je.
– A neki mi kažu da ćeš biti protiv njega jer su njegovi mnogo siromašniji od nas.
– 'Ko ti je to rek'o?
– Tetka i tetak.
– Ma pusti njih! Šta oni znaju?! Da je glić k'o tić, nije važno, ako je čojek! Vidiš ovo moje bogatstvo. Čije je to?
– Tvoje, tata.
– Nije moje. Božje, sine. Ništa ne mogu ponijeti na onaj svijet. Da bi doš'o pred Boga, moram nekome nešto dati. Kakav bi bio ćaća da ti branim momka jer je siromašan? Ja imam, a sve što vi ne imali, ja ću vam dati. Imat ćete namješćaj k'o u sultana, a kad zagusti, spremit ću ti konja s tovarom.
– Hvala, tata – rasplakala se Šima od sreće i zagrlila oca. Ubrzo se i njezina prošnja uredila. I svadba. I Pero u Pilića kuću uđe široke ruke. A Šima, sva sretna, sa zaovama uredi stan u potkrovlju.
– Tata, svega si mi donio, ali ja bi' još nešto.
– Samo reci, golubice moja!
– Ti uvijek nama kupuješ svilu, a nikad sebi nisi pošteno odijelo sašio. Uvijek hodaš u šarvalama. Molim te, sašij lijepo odijelo, kupi šešir i svileni šal i takav se uslikaj pa mi daj tu sliku da te vazda mogu gledati.
– A što će ti to, moja Šime? Nisam ja za odijela, ja sam seljak. Znam svoje.
– Kako nisi? Svi mogu nositi odijelo i šešir. Ja želim sliku tebe takvog. Učini mi to.
– 'Ćeri, uslikat ću se ovakav, kad već 'oćeš. Pusti, bona, odijelo. Ja imam više zemlje za opancima nego na ćagetu.
– Ćaća, molim te, kad te molim!
– A 'ko bi te mogao odbiti! – osmjehnu se brižni otac i prvom prilikom obiđe Muhameda, pa krojača, pa šeširdžiju. U Sarajevu je znao i fotografa Danona, pa ga je posjetio kad je sa svojom karavanom išao na pazar. Danon se začudio kad mu je na vrata banuo Pero preobučen u gospodina, čija je pojava zamrznuta u vremenu ubrzo zauzela svoje mjesto na kredencu.
Nije mnogo prošlo i Stojka glavi kuće dođe s pričom o udaji, ali pristupi mnogo hrabrije, znajući
kako je prošlo sa Šimom. Znala je da će lončar Jozo u bogatstvu teško stići njezina oca, ali je to nije zabrinjavalo. I Stojki Pero pripremi miraz koji je bio tema brojnih sijela, prela, komušanja, pijanki, ispiranja usta... I Miri isto tako, iako je ostala svojeglava. I još i više jer je otišla u kuću s deset gladnih usta. Jelica je bračnu ponudu dobila posljednja, kako je tada i priličilo – bila je najmlađa. No, Pero joj nije spremio miraz, nego je njezina Šimuna pozvao pod svoj krov
da mu bude zamjena kad starost pritisne.
– Ćaća, čitavo selo priča kako će se Šimun udati i svašta psuju na nas – bila je Jelica neutješna pred vjenčanje čuvši susjede kako zlobu dobacuju preko plota.
– Selo priča, selo priča! Neka! Živimo li mi od sela ili od svog rada?
– Od rada.
– Tako! Od rada! Šimun će raditi sa mnom pa će onda babe vidjeti 'ko se u svilu uvija, a ko gladan zavija!
Rospije jedne, da ne dangube i rade k'o mi, manje bi prkosile! – zaderao se Pero.
A Šimun se odmah poslije svadbenog veselja uselio u prostranu kamenu kuću, jedinu u selu s balkonom. I nastavio punčevim stopama.

***

Iako je jedva dočekala spomenuti svog djeda, Iva o njemu nije mogla pričati dugo. Nešto joj se u grlu steglo, a ruke su joj počele tražiti neku tihu zanimaciju.
– Mama, još mi pričaj, još! – ponavljala je Lucija.
– Ispričat ću ti jednom još neke priče. Nadam se da ćeš zapamtiti.
– Pričaj mi sad, molim te. Kako je pradjed primio djeda Ivana?
– A to je posebna priča. Majka je lijepo živjela s Pavom, ali je mlada ostala udovica. Neki ga razbojnici presreli i ubili. Nedugo zatim naišla neka bolešćurina i umrlo im sve četvoro djece. Pavini su bili razumni pa joj rekli da je mlada i da je šteta da ostane sama.
– Sigurno su je se htjeli riješiti iz kuće.
– A, ne! Oni su je voljeli, htjeli su da se ponovo uda. I onda se preko naših kumova upoznala s ćaćom koji je isto ostao mlad udovac. I on je radio na željeznici.
– A kako su se baba i djed upoznali?
– Jednom na misi. Za Božić. Upoznali se i uskoro odlučili da će se vjenčati.
– A Pero?
– Znao je djeda Jozu i nije imao ništa protiv, iako su ćaćini bili k'o crkveni miševi. Opet je sve ponovio, i miraz, i konje s tovarima, i sve što je trebalo. Znao je da je ćaća dobar i samo to mu je bilo bitno. A majka je svu svoju zemlju dala Jelici jer je ona brinula o roditeljima – rekla je Iva, prekinula priču i pogledala na sat.
– Idi sad, uči nešto... – dodala je i otišla u kuhinju.

***
Mnogo godina kasnije Lucija je jednog jutra, nakon neprospavane noći, razmišljala o pradjedu.
Palo joj je na pamet kako bi sigurno bolje živjela da baka svoj dio nije prepisala sestri. I njoj bi, računala je, mnogo pripalo. Svoj komad bi mogla prodati pa otvoriti neki obrt. Ili kupiti stan, barem da ne bude podstanar kad je već u tuđem gradu. Sve bi bilo drukčije, mislila je, i da nije bilo rata. Živjela bi u svojoj kući, imala sve. Razmišljajući o nekadašnjem Perinom bogatstvu,
pred oči dozva sva ona polja puna pretilog blaga, nepreglednu šumu, šljive i jabuke s granama svinutim do zemlje, staru kamenu kuću koja miriše na nanu, dukate koji se presijavaju na najljepšoj svilenoj haljini, ukrašenoj gustim, crnim pletenicama... Uto zazvoni mobitel i ugasi rajsku sliku na ekranu njezina mozga.
– Bog, majko!
– Bog, kćeri, šta ima?
– Dobro je. Djeca u školi, Filip na poslu, ja gledam oglase.
– Ima li šta?
– Ništa u Mostaru, a, vala, ni u Sarajevu.
– Bit će, ne gubi nadu. Šta ima još?
– Evo sve nešto razmišljam o pradjedu.
– O Peri?
– Da.
– Znala sam da ćeš ga se s godinama sve češće spominjati.
– Tako je, ti sve znaš.
– A o čemu si razmišljala?
– A o tome kako bi nam svima možda bilo bolje da se baba nije odrekla svog dijela.
– Misliš?
– Bilo bi sigurno neke koristi od te zemlje i šume da nam je od babe zapao dio. Prodavali bismo barem drva, ako ništa drugo.
– Slušaj, batali! Baba je postupila pravedno. Zemlju je dala sestri da se brine za starce, a Jelica se brinula najbolje što je mogla. Šima nikad nije požalila što je to učinila. A ni moja braća.
– A dobro... Možda si u pravu, ali isto ne bi bilo loše da joj je ostala barem šuma.
– Ma, drago dijete, pusti šumu!
– Ali, iz te šume sad netko zgrće pare!
– Neka zgrće, imamo mi svoje!
– Imamo mi vraga!
– Kako nemamo? Pogledaj sve vas! Ivan, Ante i Pero imaju obrte, Jelena, Dajana i ti ste završile
ekonomiju. Sve ste sami postigli! I lijepo se svi poženili i poudali. I svi ste zdravi i sretni sa svojom djecom i jedni s drugima. Zar to nije bogatstvo?
– Pa jest, ali...
– Šta ali? Pogledaj sebe i svoje rođake! Pero bi bio ponosan na sve vas da je živ.
– U pravu si, ima smisla.
– Šta se mučiš? Nemaš posla godinu dana, pa šta!
– Nemam vezu – zato se mučim!
– Dijete drago, smiri se, naći ćeš posao.
– Možda... Nego, idem još malo pogledati oglase, možda bude nešto.
– Hajde gledaj, pozdravi tamo.
– Hoću, bog – završi Lucija razgovor i zaputi se u spavaću sobu presložiti slike i dokumente jer ju je to smirivalo i umrtvljivalo joj misli. Premećući po kutijama, pred nju iskrsnu jedno umalo zaboravljeno lice. S fotografije, koju joj je majka dala prije nekoliko mjeseci, ukaza se Pero Anđelić. Činilo joj se da se osmjehuje upravo njoj.

28. 11. 2010.

Iz zbirke priča Kišne kapi u piščevoj luli (nagrada Fra Grgo Martić 2011.)

Post je objavljen 29.01.2015. u 09:32 sati.