Evo jedan klasik: Ako padne stablo u šumi, a nema nikoga da to čuje, je li proizvelo zvuk?
Ako doniram krv, a nisam na Facebooku objavila sliku na kojoj kao patnica doniram krv, jesam li donirala krv?
Sigurno se pitate i jesam li kao dijete pala na glavu pa pišem ove stvari. Naravno, ali nije u tome stvar. Odmalena nas uče kako se dobro dobrim vraća, te da su dobra djela dovoljna nagrada sama za sebe, i ne treba o njima govoriti niti tražiti pohvale od drugih.
To nas uče i iz praktičnih razloga - govorite li o svojim dobrim djelima, zli jezici uvijek će govoriti kako to radite zbog samopromocije.
U selu moje bake postoji crkveni list (doslovno, list papira) koji se dijeli nakon mise nedjeljom. Kada ju posjetim, obavezno pročitam svaki jer osim obavijesti i svećenikove skraćene verzije propovijedi na listu se nalazi i nekoliko viceva (pristojnih i poučnih, naravno) i onda dolazi ON. POPIS. Izvor seoske ljubomore i ponosa (ovisno o tome jeste li na papiru ili ne), popis onih koji su taj tjedan donirali određen iznos novca za crkvu. Ne samo ime i prezime, već i adresa (da ne bi slučajno imenjak iz sela pokupio lovorike) te TOČAN IZNOS DONACIJE. Naravno, obično se radi o 4-5 imena i donacijama od 100 - 300 kn, što je s obzirom na uvjete u kojima žive umirovljenici poprilična svota.
Prvi put kada sam vidjela taj listić, bila sam zgrožena. Zamisli ti, oni se natječu tko će dati pare za crkvu svaki tjedan, tko će biti na popisu. Što ne daju novac anonimno? I onda mi je sinulo koliko je fenomenalnu stvar napravio taj svećenik. U malim sredinama, gdje nema prestižnije stvari od spoznaje da si eto bar u nečemu bolji od susjeda i gdje je moto svake obitelji 'nemoj, šta će ljudi reć' , on je jednostavno javno objavio da je stara teta Ljubica dala 100 kuna za obnovu crkve. E ako može Ljubica, može i Katica, šta si Ljubica misli da je veći vjernik. E, Mato, Ljubica i Katica su dale za crkvu, moramo i mi, šta će ljudi reć.. nastavite niz.
Zadnjih 20 listova koje sam pročitala u selu se nižu dobročinitelji, jedni za drugima. Koliko ih je prije pojave to činilo? Ne znam.
Poanta je sljedeća: gledali mi to kao samopromociju ili ne, koji god razlozi čučali iza tih donacija, nešto se događa. Ljudi su se pokrenuli. Prevedimo to u slike na Facebooku s vašim prijateljima - donatorima krvi, volonterima u poplavama i slično. Možda samopromocija, možda prava stvar, ali pričat će se. Potaknut će i druge.
Poduzeća koja se se promoviraju s naglaskom na ekološki prihvatljivim proizvodima, prodaju samo jaja sretnih koka sa sretnih pašnjaka..Možda čisto isplativo pozicioniranje marke, možda prava stvar ali NIJE NI BITNO - nešto se počinje događati i u Hrvatskoj. Potaknut će i druga poduzeća. Svijet je i tako globalno selo, a ako su svi susjedi briju na društveno odgovorno poslovanje, morat ćemo i mi. Jer šta će ljudi reć.
Post je objavljen 27.01.2015. u 20:32 sati.