Konačno sam doznala koja mi je najfinija čokolada
Ona koju mi je poslala prijateljica,koja je morala prijeći granicu da bi došla do mene.
Čokolada koju imam za kupiti u obližnjem dućanu,mliječna, s plavim omotom.
Stigla je jučer.Poslana je po „kuriru" koji je prolazio usput .
Nisam imala pojma dok mi muž nije rekao "Vidi što ti je poslala Dina".
Ma joooj,ne mogu zaustaviti suze.Sinovi se smješkaju na spomen njenog imena.
Ona je netko o kome ne volimo pričati.Previše je bolno.
Bolno je jer smo bili skupa deset godina.Kako se kaže...ma ne kuhane i pečene...mi smo bile u smijehu i plaču.
Mi smo bile...uvijek u smijehu na kraju,koliko god bilo teško,neizvedivo i bezizlazno,sve bi kod nas završavalo smijehom.
To je ono što nas drži cijeli život,dok se nismo poznavale,dok smo to dijelile i sada ,kada nas je život opet razdvojio.
Nas dvije,iz različitih kultura,naroda, razmišljanja,običaja...iz različitih svjetova,rekao bi netko.
Ali čovjek cijeni svoje i poštuje tuđe jer čovjek samo gleda čovjeka,sve ostalo je sporedno.
Puno smo naučile jedna od druge,nadopunjavale se.
Obje smo jedna drugoj ukazale na kvalitete koje imamo i nemamo.Na ono zbog čega možemo biti još sretnije.
Ja nisam bila svjesna svoje sreće koju imam uza sebe,a upravo je ta sreća njoj nedostajala pa mi je,punoga srca ukazala na to.
Iako žene već u zrelim godinama,veselo dijete u nama je uvijek našlo svoj put.
Šetnje uz more,pjevušenje starih pjesmica,traženje mana u nama samima,prelistavanja po prošlosti,veseli izlasci na još veselija mjesta,popodnevne kave umjesto plaćene psihoterapije...
Ne može se to ničim platiti!
Ušla mi je u život kad sam rodila mlađeg sina.Stariji je tada imao dvije godine.
Praktički,bebice obojica,ja bez ikakve pomoći,osim muža koji se borio za našu egzistenciju kao lav,radeći po cijele dane.
Dina mi je pomagala mjesec dana.I ne samo da sam vidjela da je jako vrijedna,pedantna,topla,ona mi je postala prijateljica!
Ona je u tim trenucima bila moja mama,sestra,dadilja,patronaža,čistačica,spremačica...ona je bila moj oslonac! Istina,za neke novce,ali to zbilja nema cijenu
Pogotovo to njeno razumijevanje i toplina.
Rasli su moji dečki,a nas dvije skupa s njima oživljavale svoje uspomene iz djetinjstva.
Njoj nikada nije bilo teško sjesti s njima na pod,igrati se autićima,slagati puzzle,čitati bajke,oživljavati basne iz slikovnica kroz igrokaze...
Svi smo uživali u tim danima,godinama...
Ali,od prijateljstva se ne živi pa su Dina i njen dragi muž morali otići naći svoju sreću i ono od čega se živi.
Naši su se životi razišli i da,od prijateljstva se ne živi,ali to prijateljstvo živi u nama.
Danas me podsjetila i rasplakala koliko smo toga prošle.I koliko je divno imati je,tako skromnu,čistu,divnu,iskrenu,odanu,moju vječnu prijateljicu.
Jer ,opet se pitam,imaju li cijenu kisela paprika i njen domaći pekmez?
Ima li cijenu najfinija čokolada na svijetu?
Ne postoji ta cijena.
Ne postoji cijena sreće koju mi je donesla u moj život.
Sve predivne trenutke koji su sada uspomena.I vjera da će nas život opet spojiti.
Iako,razdvojene kilometrima,granicama,državama,običajima,narodnostima,sreća je tu.
U našim srcima.Zauvijek.
Post je objavljen 26.01.2015. u 13:19 sati.