Stigla je na krilima noćnog povjetarca.
Prikrala se kao što ona zna.
Tišina...
Nastojim je popuniti otkucajima svog srca,
no i ono trne.
Lijeno otkucava vrijeme.
Tjera me da mislim na tebe.
Loša navika, ništa više.
Mislila sam, nakon dovoljnog broja otkucaja...
Možda i to prođe.
Možda neće doći jutro
U kojem te neću tražiti kraj sebe.
Možda neće doći jutro
U kojem te neću izgubiti ponovno.
Tišina je ta koja šapuće,
I tada znam da sam ponovo sama
I da sam još uvijek previše tvoja
Da bi bila Ničija.
Izbrisala sam tvoje slike.
I poruke pisane velikim slovima.
Isprala sa sebe tvoje poljupce.
Jutra i dalje mirišu na tebe.
Zavijam ih dimom još uvijek snena.
Jednom će me odnijeti Sjeverac
Daleko... Daleko od tebe i nas.
Izbrisati sve što je bilo.
Rastvorit ću krila i nestati.
I tad će ti Tišina šapnuti
da si me zauvijek izgubio.
Post je objavljen 25.01.2015. u 22:34 sati.