Naizgled ništa novo u dvadeset i prvom stoljeću, ali sve više razmišljam o tome kako se čovjek osjeća kada treba odlučiti,umrijeti ili nastaviti život sa tuđim srcem. Iz prve ruke već nekoliko godina pratim život osobe sa tuđim srcem. U jednom trenutku malodušnosti čak je izjava o tome, kako je pogrešna odluka prije nekoliko godina, sada patnja veća od pomisli na smrt. Znam da se čovjek vrlo teško miri sa spoznajom da će umrijeti. Najteže je kada su izuzetno mlade osobe, kada njihova snaga oduzima bilo koju riječ utjehe. Suočena sa novim situacijama i saznanjem kako može izgledati život sa tuđim srcem razmišljam u zadnje vrijeme što bih ja odlučila. Odlazak je svima zapisan već rođenjem. Kvaliteta života ovisi o tisuću raznih uvjeta, ali odluka o tome, živjeti sa tuđim srcem pa makar ono bilo i mehaničko je izuzetno teška. Jednu takovu mehaničku napravu, doslovno pumpu, ovih dana dobiva moj susjed. Do kraja života će nositi mali ruksak sa tim aparatom. Zaboraviti na plivanje, na tuširanje, na planinarenje, ma na previše toga, ali još je relativno u najboljim godinama, kako to obično kažemo. Za cca dva mjeseca znat ću koliko mi se stanje poboljšalo ili ipak nije i razmišljam treba li koristiti sva dostignuća kroz stoljeća kako bi se život produžio za godinu dvije, ali uz beskrajne zabrane, silna odricanja, a u slučaju koji mi je u cijelosti poznat i puno nove patnje.
24. 01. 2015.
Sjedokosi me podsjeti na Mladena, pa evo još nešto
Post je objavljen 24.01.2015. u 10:17 sati.