Marketing
Bilo gdje da krenem...
Kad te sa mašala muhura boravišne dozvole BiH u njemačkom Reisepassu gleda cifra, koja tvoje gastarbajtersko privrijeme čini gotovo punoljetnim, očekivao bi od sebe malo pameti i iskustva. Ili-i.
Jer, nisi jednom molio traktorista, da velikog terenca - ante - SUV izvuče iz jarka. Nisi jednom zalutao. Nije jednom prečac završavao usred bukve, i tako to.
I nisi jednom bio siguran u sebe, nakon što Via Michelin i tvoja naviguša unisono potvrđuju da je put iz Orašja do Goražda - preko Olova, pa ka istoku.
I nisi jednom sebi rekao, Shelly, kad te naviguša instruira da kod polumrtve babe uz crklog kera kraj starog FAP-a skreneš na poljski put - - to je greška.
I tako se uhvatiš, kako te naviguša instruira da kod polumrtve babe uz crklog kera kraj starog FAP-a skreneš na poljski put.
Na Radio Kameleonu, Kemo. Na Federalnom, Kemo. Na ORV-u, Kemica. Na Bobaru, Kemo. Na ErEsGeu isto.
I kažeš sebi, ovo ne valja, to sa navigušom; cesta je uska, snijeg razgrnut samo po sredini, zavoji, temperatura taman iznad nule. I onda vidiš u'po' crnogorične krošnje, kojagod bila, bordo Golfa dvojku. I ponoviš, ne valja ovo. Ali, piša ti se.
Pratiš cestu, profil, rubove asfalta, sve. Proširenje; usporiš, daš se desnim kotačima na ono, što smatraš niskim snježuljkom kraj puta. Ono jarak.
I tu se nasmiješiš kao budala na brašno.
Vrijedilo je svih carinskih inkvizicija, kad su pitali, da čemu sklopivi JNA - ašov u gepeku.
Jer, auto ne bi dalje, ni magarcu na volju ni konjima unatoč.
No ašov Č.Č. Čuda čini. Par udaraca po ledu, par otkopa, i eto auta opet na cesti. Stoji nasred iste, vozač piški također. Nasred iste.
Goveda se prave diskretna, njihovi vodiči djeluju neodlučno, dalekovidni (smijeh) ili kratkovidni (respekt dobroćudni).
"Jel' ovuda za Goražde?"
"Ja, gazda, ja, samo ravno... Do Rogatice, pa Sokolac, pa..."
Kemo pjeva o hiljadama pahulja bijelih.
Sjetim se da sam neku noć sanjao oca, nakon dugo, kako se gledamo u oči. Njegove suzne; što on vidi, nije do mene.
Ponekad, a propo budale i brašna, ne trebaš puno. Dovoljno je asfalt.
Nakon stotinjak metara, avetinjska škripa; stani, hauba gore, hauba dolje, ti dolje, ti gore; rikverc, naprijed, zakrivud, zakoč; škripa nestala; valjda kamičak sa Balvanstraße između diska i pakne ... ... valjda.
Kemo, kako ona nije htjela. I kako je ćaća ostavio obitelj radi Bosanke, i kako se družio sa Ciganima.
Taman kraj sokolačke ludnice rešetkastih prozora i penđera, kažeš sebi, jebeš ga, ovuda nazad ne idem.
I onda si tamo, kamo si krenuo (dva preparkiravanja kasnije), i svi su nekako klinci, u tvornički krug prolaziš dva osiguranja, iskaznica, najava, svi nasmiješeni. Predmet dolaska ima preko šest tona, vrijedi milijunčić i preko nešto valute; papira je puno.
Sat kasnije, pališ auto.
Želiš.
Misliš.
Ništa.
Pa opet.
Nekoliko puta.
Te niotkud, zaista.
Prede.
Zloguka silueta prikaza motora na displeju nestala je, poput onog svraba tada nekad, ne ureklo se niti ponovilo.
Kemo priča o Arsenu.
Arsen o Kemi.
Žera priča nešto.
Pale.
Da ih Pale, sami na svijetu.
(Preko brda povratno odustah još kod drugog Golfa u krošnji, uz svu čast govedima i Goveđarima.)
Sarajevo.
Ljubavi moja. Kesteni moji ponoćni, glasiću koketni, ručice hladna... Neka si sretna u Berlinu. Mora netko tu Bosnu čuvati... Ispod Trebevića... pjeva Kemo...
Ostatak se pretvara u rutinu, ta tri sata... Semizovac, nekad super gulaš na skretanju za Visoko; Olovo; serpentine, Kladanj, šleperi ...
Ormanica, vječna granica vrijemeprostora, magla... noć se spušta, dvanaesti sat puta... Kao iz Wittenberga do Orašja...
Kemo priča o ocu.
Post je objavljen 22.01.2015. u 22:13 sati.