Marketing
Twilight zone
Dugo sam čekao tramvaj, čitavu vječnost. Kada sam ga ugledao kako dolazi iza ugla osjetio sam nešto nalik sreći. Ušao sam i poništio voznu kartu. Ubrzo sam zamijetio da mi lica putnika izgledaju poznato, štoviše neki su bili moji jako dobri prijatelji, drugovi, šulkolege, znanci iz studenskih dana, bila su tu i dva tri daljnja rođaka, ali i nekolicina susjeda, dvije trgovkinje iz mjesne trgovine, automehaničar, zubarica itd. Međutim, oni nisu moje lice našli poznatim. U želji da me zamijete, počeo sam se gurati prema prednjem dijelu vozila, o rođake sam se očešao, dok sam intimne prijatelje prilično jako podbo laktom u rebra. Po njihovim nepatvorenim, bijesnim pogledima isključio sam mogućnost da je u pitanju namještena scena, stanovita televizijska smicalica gdje će svakog časa svi uglas zavrištati – aha, jesmo te! Da stvar bude još čudnija pojedinci su bili nenačeti vremenom, izgledali su do u dlaku isto kao prije dvadeset i više godina. No, njihova odjeća bila je suvremena, vidjelo se da prate modne trendove. Dobro, rekoh sebi umirujuće, ovo je očigledno jedna od onih surealnih situacija u kakvima se katkad zateknu likovi iz Zone sumraka. Ne preostaje mi ništa drugo nego da promatram u kome će se smjeru razvijati priča. Tijekom vožnje putnici su se izmjenjivali, jedni su izlazili, drugi ulazili, no svi redom bili su moji znanci. Ipak, nitko niti u jednom trenutku nije zastao i uzviknuo – Hej! Huc, bok, kako si? Što ima?
Sišao sam dvije stanice ranije, zapalio cigaretu i prošetao do kuće. Zapuhao je jak sjeverozapadni vjetar. Tamni oblaci gomilali su se preko Medvednice. Spremala se žestoka oluja. Taman sam ušao u haustor kada je počelo lijevati kao iz kabla. Natočio sam si šljivu, prišao prozoru i promatrao potop. Krupne kapi bijesno su tukle po prozorskom staklu. Pošao sam u kuhinju i ondje pripremio prežganu juhu. U teflonskoj tavi prepržio sam par kockica starog kruha. Srčući glasno juhu pomislio sam: prežgana juha zavrjeđuje svoju pjesmu, jednog dana ću je napisati. Nakon toga mi se pridrijemalo, pa sam otpočinuo na otomanu uleknutih federa. Kad pomisliš da su te opruge stlačila tijela i snovi mojih predaka prođe te neka bolna sjeta. Sva ta postojanja, sve te zaboravljene egzistencije!
Prenuo sam se, sobom je vladao mrak. Ustao sam, upalio svijetlo, posegnuo za nekoliko knjiga koje sam istovremeno čitao i preselio se u naslonjač. Međutim, svjetlost umjetne rasvjete bola je oči. Poželio sam da kao nekoć u ladanjskoj kući čitam uz svijetlost lampaša. U podrumu još uvijek mora postojati jedan, pomislio sam i ne budi lijen, pošao dolje. Doista, bio je tu, na polici, skupa sa bocom petroleja i trakom pamučnog fitilja prošitog po sredini tamnoplavim koncem. Otpuhnuo sam prašinu, natočio gorivo u spremnik, namjestio fitilj i kresnuo šibicu. Miris gorućeg petroleja izazvao je dječju radost. Malčice sam skratio plamen, pogasio umjetnu rasvjetu, sjeo natrag u naslonjač te nastavio čitati.
Bilo je to prije godinu dana, krajem rujna, i od tada nije se zbilo ništa slično.
Post je objavljen 22.01.2015. u 08:40 sati.