Rastanci su teški i onima koji ostaju i onima koji odlaze.
Samo ljubav obećava susrete nove...
Da se takva obećanja znaju i ispuniti potvrđuje i priča koja slijedi.
Naime, vi koji me pratite redovito znate da sam se trebala preseliti radi poprilično kompliciranog loma lijeve noge. S obzirom da ni desna baš nije služila svrsi, preko noći sam, odnosno jednog jutra oko 8 sati, postala osoba s posebnim potrebama tj. apsolutno ovisna o tuđoj pomoći.
Ali neću pisati o tome. Taj period, doduše sporo ali ipak, postaje sve više i više stvar prošlosti.
Pisat' ću o ljubavi.
Taj dan odlaska bio je emotivno težak jer sam se trebala pozdraviti, na neko nedefinirano vrijeme, sa svojom velikom ljubavi.
Sjećate se ovog mog posta...
E, pa taj je osvojio moje srce!
I znate šta - posjetio me...i pričao mi kako mu je u našoj razdvojenosti...
Nije me prestajao ljubiti i ljubomorno pratiti svaki moj korak, ili bolje rečeno moje pokušaje ponovnog koračanja po naputcima liječnika, da ne bi slučajno negdje otišla bez njega...