ponekad se je sve slomilo. u tisuću komada. bližio se je kraj. hodanje po tankoj žici. tražili čudo. u svoj tami nabacili osmijeh. suze su samo navratile. nestale su vrlo brzo. glupi strah je bio veći. tražila sam sebe. tražila odgovore. ali nije bilo ničega. bez osjećaja. ovaj put emocije su zaista i nestale. lutala sam. u tišini. u mraku. toj nekoj tami.
hodala sam planinama. osjetila svaki kamen. nisam se okretala. nisam tražila razloge. nisam htjela objašnjenja. samo sam hodala. izgubljenim svijetom. bol. bila je jaka. neizdrživa. svaki dio mene. svaka pukotina. neizlječiva. samo sam htjela da sve nestane. zauvijek.
tražila sam izvor. izvor. da izliječi moju bol. tražila sam oblake. da napune izvore. da pokrije sve pukotine. htjela sam pobjeći od same sebe. bila sam zarobljena. već i izgubljena. vjerovala sam putevima. htjela sam pobjeći. odmoriti. od svega. samo sam htjela da svemu dođe kraj.
izgubljena u ovom velikom svijetu. tražila načine. uvijek padala. uvijek se osjetio strah. nisam nalazila rješenja. samo sam znala pobjeći od svega. tražila riječi. nisam mogla opisati. svu patnju. zaista sam bila zarobljena. okupirana sobom. svojim teorijama. nisu mogli doprijeti do mene. ja sam samo pobjegla. zatvorila se. ali tada su pukotine bile sve veće.
bila sam ranjiva sve više. jednom. jednom će sve proći. nestati zauvijek. kada sunce bude najviše sijalo. kada ne bude suza. kada izvori budu napunjeni. kada osmijeh bude pravi. kada sve kockice budu složene. kada ništa više ne bude kula. ne bude više samo pijesak koji će vjetar otpuhati.