Jasno je, koristim javni prijevoz. Uz smiješak shvaćam da je po mjerilima nekih ljudi ovo također jedna od crtica ili kvačica koja me svrstava negdje na njihovoj listi.
Zanimljivo, na Zapadu (a mi u Hrvatskoj ovaj pojam koristimo za zemlje koje čak i nisu zapadno i mašemo njime kao barjakom) je ljudima u nekom gradu jednostavnije stići od točke A do točke B javnim prijevozom, jer je cijela gnjavaža automobilom preveliki stres.
Ali ne, mi još uvijek prolazimo pubertetsku materijalističku fazu u kojoj je auto fora i točka. Makar nas pretjecali i kvrcali isto tako nervozni vozači, gnjavili semafori, policajci i bezobrazni pješaci i bicikisti koji iskaču iza grma. Smetaju nam u vožnji, mobiteliranju i psovanju - štoviše, ovo posljednje i pospješuju.
Natrag u bus. Kao stalni klijent ovog prijevoznog sredstva, već sam razvila unutarnji senzorski sistem tko je tko u njemu i što mogu očekivati od pojedinog suputnika.
Prema mom iskustvu nema toliko mnogo gnjavatora koliko bi se čovjek mogao nadati. Razlog tomu je možda i činjenica da svaka ptica leti svome jatu - naime i mi putnici se već detektiramo i biramo kraj koga ćemo sjesti, stati ili se stisnuti (ovo zadnje je najčešće)!
Zapravo moj današnji upis posvećujem jednoj ugodnoj gospođi i dami koja zaista zaslužuje ovakvo oslovljavanje. Neki dan u vrijeme bez gužve sjela je do mene i na njenu inicijativu smo započele razgovor u trajanju od desetak minuta.
Podsjetila me na stare fotografije iz albuma mojih roditelja, negdje iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mnogi bi taj stil odjeće nazvali staromodnim, ali meni se ipak više sviđa riječ klasika. Dugi kaput, čizmice, rukavice u tonu kaputa, decentna torbica, uredna frizura. Ništa posebno, a opet posve posebno.
Inicirala je razgovor pričom o svojoj djeci i unucima, ali niti najmanje napadno. U svega nekoliko riječi doznala sam gotovo sve bitno o njezinoj obitelji, a što je još važnije, svaka riječ je dokazivala koliko ih voli i koliko neopterećeno posjećuje svoj mlađi dio obitelji. Jednostano, a profinjeno.
Rijetko se sreće netko tko tako zna razgovarati, točno dozirati riječi i reći najbitnije. Kulturno i uz prirodan smijeh kada priča o zgodama s unucima.
Staroj gospođi zahvaljujem na društvu, na tome što mi je skratila vrijeme vožnje kući i sasvim odagnala težak umor tog dana. Tko kaže da dobre vile ne postoje i među običnim smrtnicima?
Post je objavljen 18.01.2015. u 16:41 sati.