Godinama sam pratila emisiju koja se pola sata (zapravo i nešto više) bavila kulturom i pogledima na kulturno (ma što ono značilo). Riječ je o emisiji HTV- a "Pola ure kulture" urednice B. Kamenski.I nekako je postalo zamorno, a katkada je i (po mojem skromnom sudu) bilo isforsirano. Pravo je osvježenje u pristupu nova emisija koja uistinu na zanimljiv način otvara različita pitanja o kulturi i onome što nas okružuje u našem kulturnom miljeu, a ovdje mislim na emisiju (opet HTV) "Noćna kavana" Dražena Ilinčića. Teme su odlične, sugovornici aktualni i znalci područja (u posljednjoj koju sam pratila gosti su bili P. Pavličić i G. Tribuson). Djela i jednoga i drugoga poznata su mi iz vlastitoga izbora čitanja, a upotpunjena i onim ulomcima koji se odnose na školski program nastave književnosti. Moram priznati da mi je Tribusonov roman "Ne dao Bog većeg zla" podsjetnik na prostore i ulice Bjelovara u kojemu sam radila i živjela nekoliko godina. Tako je, na neki način, otisak Tribusonove biografije postao i moj emocionalni podsjetnik. Pravo je zadovoljstvo i posebno iskustvo biti nevidljivim sudionikom, nevidljivim likom u romanu koji se odvija u prostoru koji čitatelj poznaje. (Isto iskustvo i radost čitanja vezala bih i za Hedlovu "Donjodravsku obalu".)
Uvijek sam vjerovala da je pisanje (je li biti pisac profesija ili misija?) nešto posebno, posebna moć i poseban dar nekolicine.
Stranice i stranice teksta su iza ova dva spomenuta književnika, a povod mojemu osvrtu je Ilinčićev razgovor o tome što njegovi ugledni gosti misle o modernoj društvenoj mreži i blogu. Mislim da je u Ilinčić u pravu kada kaže da su tekstovi blogera zapravo minijaturne autobiografije. Tribuson, koji je i vrlo duhovit odgovara da zna što je blog, ali nije poklonik bloga i nema blog te se nije bavio koracima koji vode do bloga.Pomislila sam da sam onda ja, barem u nečemu ostvarila mali napredak upustivši se u pisanje bloga, male isječke vlastitoga viđenja svijeta oko sebe.
Iz i od bloga sigurno neće nastati književnost, ali je to zgodan način izreći ne samo nešto o sebi, već o onome što pojedinca zaokuplja.Od tuda opet poveznica da je zapravo sve što su pisci/književnici napisali i svojevrsni dio autobiografije.
Bez obzira pišemo li (kao "blogeri") o sebi ili okolini, uvijek izričemo svoj stav i viđenje proširujući kulturu međusobne komunikacije, sviđalo se to kome ili ne!
Post je objavljen 18.01.2015. u 10:11 sati.