Marketing
Sutter and Aimee.
Znao sam stajati tamo, rukama u džepu, i buljiti u more ne razmišljajući previše o stvarima o kojima razmišljam previše, u nekim drugim vremenima kada ne promatram more ne razmišljajući previše. Tada, rukama u džepu, moglo me propuhati sa lijeve na desno, odnesavši sve misli van iz šupljine mi glave jedno kroz drugo uho bez da se ustrterim nit primijetim. Mogao sam kolabirati na mjestu, u stupore svih besvijesti i natrag, procuriti posvuda da mi svaka kap procuri kroz svaku poru, bez da skužim ili da se požalim, ikome. Mogao sam postati zmaj, onaj na uzici, i letjeti u njenim rukama, dok bi sanjala da sam dovoljno velik da ju odnesem, svim silama vjetra, negdje podalje, negdje prema suncu. Možda sanjari da sam pravi zmaj, širokih krila i ošrtih, blještavih zubiju, zmijskih kožnatih krila dok radim onaj vush vush vush po zraku nosivši nas oboje, podalje, prema tom suncu. Jer tamo se ide, što ne? Svi bi prema suncu. Sunce drži monopol smjernica za ići prema. Ptice to znaju, putnici to znaju, čak i medvjedi to znaju, ali znaju da, ako ostaneš dovoljno dugo na jednom mjestu, sve se ima tendenciju ponoviti iznova. Pa ostanu tamo, ruka preko ruke i njuška na njima, u miru, blagi smiješak kojeg ljudi ne kuže jer ne znaju kužiti kad se životinje smiješe. Kul je medo, jer kuži, i jer zna, i jer je bio ovdje dovoljno dugo da se osjeća okej sa vremenom koje prolazi, nema tu paniku i nema tu zimsku depresiju o kojoj svi bruje. Legni malo. Pričekaj. Sve će, jedan način ili drugi, biti dobro.
Tamo negdje, na drugoj polutci, doletjeli bi, ona i ja, sletjeli uz finalan vush i grom udara mojih zmajskih nogu o zemlju. Bam. I tu smo. Oboje. I sada krećemo raditi neki život zajedno, gradeći kuće od drveća koje bi bilo okej sa time, hraneći se suicidalnim ribama koje bi iskakale iz rijeka jer je život pod tlakom tjeskoban. Skupljali bi bobice sa bušja i plodove sa grana, pokrivali se kožama kolateralnih žrtava životinjskih sukoba oko teritorija, vukovi protiv hijena, lavovi protiv slonova, zebre protiv žirafa. Pisali bi knjige i punili im police. Sagradio bi gitaru vlastitim rukama, žice skidao sa olupina palih aviona preskakajući kosture nesretnih nastradalih, za njih bi, pak, naredio grobove pred kojima bi svirao da ih utješim, pitajući se je li me čuju. Serenirao bih, ako je to doista riječ, pod njenim prozorom, i znao bi koji je jer smo ih zajedno sagradili, mada ne znam od kud nam staklo. Taj dio nisam isplanirao pa je taj dio šupalj, kao fragment oslikanog platna sa bijelim nedovršenim flekama stoga ne moram o tome previše razmišljati. I po noći, sagradio bi vatricu u kamenom kaminu, pucketale bi grane upozoravajući vanjsku prirodu da ne raste prebrzo. Zaspali bi u naručju si, i budili se da se gledamo goli kao da se prvi put vidimo takvima. Bila bi žgoljava, jer ne znam drugačije, i bio bi kakav bi me prstima isklesala.
Stoga svijet bi se nekako poredio, i ja, zajedno sa njime, dok kao stari frendovi idemo ka svojim destinacijama, on u krug, ja na mjestu u krug sa njime. Čitavo vrijeme sam na ringišpilu, sa njim, i vjetar kada puše u kontru samo me drži na mjestu, dok kao zmaj lebdim nad kolibicom bacavši pogled na svoje snove dolje. Ne znam puno o njoj, jer mnogo toga ne znam, nju, zapravo, najviše, ona će uvijek biti ta nepoznanica u pričama mi, znam. Jer kako me drugačije može iznenaditi ako ne kompletnom zabazveknutošću?
Izvadio bih ruke iz džepova i udahnuo. Ne odmah, ali udah bi svakako slijedio. Čuo bi se, jedan od onih dubokih dahova koji nas znaju podsjećati na melankoliju. Pasao bi mi hladan zrak o nosnice. Čist, hladan zrak. Pogledao bi oko sebe tada, provjerivši je li me netko gleda, nesiguran želim li da je tako. Spustio bih se natrag do grada, tada, slušavši pratioca zvuka mojih koraka od zemlju i kamenje, kao klinac koji te voli i koji ti vjeruje pa te prati u stopu, ne pitavši mnogo. Pogledo bih u nebo, primjetio prve zvijezde kako stižu, i možda, tada, opet zastao. Skužio bi neku istinu u tom trenutku, dao si trenutak da mi sjedne, i nastavio ka gradu, budivši se svakim korakom natrag.
Post je objavljen 14.01.2015. u 23:54 sati.