Zaboravila sam u jesen jedan cvijet vratiti u kuću s terase i gledam ga danas-smrzao se.
Nije ni čudo jer to je kućni cvijet.Puštam ga u ljeto van da upije sunca i podari mi nove, zelene,velike listove,ali ovu jesen sam zeznula stvar.
U momentu me prožme tuga jer mi je cvijet lijepa uspomena iz rodne kuće.
Ali,radim na tome da se ne vežem za stvari,iako je taj cvijet bio živ.
A život cijenim u svakom obliku pa mi je žao jer sam cvijet zapravo ubila.
Kako radim i na tome da si olakšavam život,a sve kreće iz glave, tako kompenziram tugu srećom i smrt jednog cvijeta nadomještavam
životom desetaka drugih koji su na vrijeme spremljeni u kuću.Pa se zagledam u jedan od kaktusa i iznenadim se da cvjeta.
Vrijeme cvatnje mu je srpanj ili kolovoz ,ali njemu je jako ugodno,toplo i valjda mi je htio zahvaliti na tome.Divota!
Pa si mislim kako sam ja ta koja određujem sudbinu svoga cvijeća i o mojoj brizi zavisi njihov život.Kvaliteta života.Ili u krajnjem slučaju,smrt.
Tako mi glavom prolaze prijateljice i poznanice koje su,kao i moje cvijeće,odlučile svoju sudbinu prepustiti nekom drugom.Ma koju sudbinu! Život! Svoj život.Svoju sreću ili nesreću.
Imam poznanicu s kojom sam surađivala,ali takva kakva jesam,uplela svoje emocije.
Njena životna priča je poučna i pravi primjer kako ne treba živjeti.
Kako svoj život ne treba prepustiti drugome.
Udala se da bi pobjegla od kuće.A to si je priznala nakon dvadeset godina robovanja mužu.Izvana dobrostojeća,radišna obitelj sa dvoje ambiciozne djece,
velikim imanjem,obrtom,mehanizacijom..a iznutra rasulo od emocija.
Toliko zaokupljeni poslom i materijalnim,u nedostatku vremena za sebe,kamoli jedan za drugog,emocije su postale sve negativnije.
Svađe,osuđivanja,kritiziranja pa čak i fizički napadi prekinuti su jednog dana kad je moja poznanica otišla od njega. Da bi se opet vratila.Jer navika je gadna stvar.
Što ti izađeš s prijateljicama? On te pusti? Čudila se mom braku dok sam joj objašnjavala da mi muž ne može ništa zabraniti niti ja njemu.Jer zdrav odnos podrazumijeva slobodu,kretanje.
Njen je muž imao svoje gušte,a njoj zabranio njene.Ona si ih je sama uskratila pristavši na te zabrane.
Kaže,sada shvaćam da sam živjela njegov život.
I onda,nakon dvadeset godina braka,ode definitivno od njega,sa vrećicom u ruci i spoznajom da od sveg materijalnog
ona nema ništa.I ne želi tražiti ništa.Kaže mi da samo želi mir.Želi svoj život.
Muči se,radi,šuti i pomalo osvješćuje sve pogreške iz prošlosti.Priznaje i vadi na zrak sve ispod prljavog tepiha.
Sve je to znala,ali je uporno lagala sebi i davala malom mjestu sliku idealne obitelji.
Teško joj je u tom malom mjestu,ne može napredovati.Ljudi je osuđuju,prosuđuju,ostavila je svoju obitelj.
Ja joj kažem da ide,u novi život,novi grad,u novom pravcu.Ali ona je vezana uz mjesto gdje se rodila,gdje su živjeli njeni preci.
Kaže,tu je njena sreća.Pa je opet pitam na koju to sreću misli,na sretan brak ili mještane koji je osuđuju.
Draga moja,zbog tih korijena na obiteljskom stablu i u svojoj glavi,ti si protratila svoju sreću.
Imaš noge.Ne hodaj.Trči! Jer vrijeme se ne vraća.Ono trči i dok mi stojimo.Ukorijenjeni poput mog cvijeća.Duboko posađenog u zemlju.Koje nema noge.
Trči!!!