Da je puno toga danas u svijetu krivo postavljeno, uvjeravam se vec 28 godina i uvijek se iznova ne mogu načuditi nekim stvarima. Kako li se samo nalaze opravdanja za krive stvari i ako se pobuniš gledaju te ko da si pao s Marsa. Ono, treba se priklonit većini da bi se uklopio u društvo iako je nešto jednostavno krivo postavljeno. Kako odrastam, očekujem određeni nivo u shvaćanju i razmišljanju od ljudi koji me okružuju kao sasvim prirodni rezultat razvoja pojedinca. Ipak često više naletim na neku djecu nego na odrasle razvijene jedinke. I ta djeca jednostavno ne mogu pokopčat određene stvari. Naše je društvo busenjaško. Svi se nešto buse, žele bit u pravu, a nisu ni svjesni koliko su u krivu. Možda i ja njima tako djelujem? Vrlo vjerojatno. I zato mi dođe samo da se nasmijem i idem dalje svojim putem, puštajući učenje svakom po osobnom dosegu. Prije sam se ubijala i previjala od raspravljanja, danas, stvarno mi se to više ne da. Ako sam išta za života naučila, onda je to da stvarno nema smisla raspravljati, a opet nekad samu sebe upitam, trebam li ostaviti svijet u neznanju. Čini se mom čuđenju nikad kraja. Sretna sam kad naiđem na osobu s kojom mogu razgovarat bez raspravljanja, kad nam se svjetonazori tako poklope da se svakim razgovorom nadopunjuje naše znanje.
Post je objavljen 10.01.2015. u 01:48 sati.