Zamislimo da je u nekom hrvatskom satiričnom časopisu osvanula karikatura na kojoj bi bilo prikazano otprilike ovo:
U televizijskom studiju stoje Kolinda i Josipović i sučeljavaju se. Ispred njih, što sjedi a što stoji petoro novinarskih perjanica, od kojih neki na glavama nose šajkače, neki partizanske kape s crvenom zvijezdom petokrakom, a Danijela Trbović ima oko vrata zavezanu i crvenu pionirsku maramu.
Je li u Hrvatskoj danas moguće da se jedna takva ili slična karikatura objavi? – Svi znamo---NIJE.
Zašto? - Zato jer bi to bilo proglašeno govorom mržnje i fašistoidnom histerijom, a kad bi netko nešto takvo i objavio završio bi, naravno, kao gost raznoraznih institucija sistema.
U Parizu izlazi satirički tjednik „ Charlie Hebdo“ koji godinama sistematski ismijava muslimane i njihovu religiju, crtaju karikature proroka Muhameda i od toga jako dobro žive.
Muslimani im isto toliko godina prijete, karikaturisti su dobivali prijetnje smrću i zaštitu policiju, ali karikaturisti nisu posustajali u upražnjavanju europskih demokratskih stečevina, među koje spada i sloboda novinara, top tema svih svjetskih agencija, novina, TV i ostalih medija.
Svi su ustali u obranu te svete kategorije zapadnoga svijeta ( meni samo nije jasno zašto se takve manifestacije za obranu slobodne novinarske riječi ne upriličuju i u slučajevima zataškavanja korupcije, visokog kriminala, pritisaka na novinare, cenzure i samocenzure), a naš poznati medijski djelatnik i diplomat M. Galić izjavio je da nisu ubijeni samo ljudi i novinari, nego i sloboda izražavanja.
No, je li to doista tako. Može li se slobodom izražavanja nazivati vrijeđanje, omalovažavanje i ismjehivanje bilo čijih vjerskih osjećaja koji su najvećoj većini svjetskog stanovništva ono intimno najvažnije, ono što je vezano uz samu bit njihovog postojanja, nešto što je njima sveto i najsvetije.
I nitko pametan u taj najdublji odnos sa Svevišnjim ne dira.
Onakvo tretiranje muslimana i Islama kakvo se prakticira u Charlie Hebdou nije nikakva sloboda izražavanja, nego jedno primitivno, priglupo, zadrto, necivilizirano i neinteligentno iživljavanje svoje osobne nekulture i neciviliziranosti, i sve skupa me podsjeća na kulturni i vjerski neokolonijalizam ne tako stran francuskom društvu.
Također me izuzetno čudi da nema osude takvog svakodnevnog odnosa prema muslimanima iz redova drugih religija, naročito kršćanske. Načelne floskule su nešto drugo.
Bilo kako bilo, cijeli svijet brani slobodnu novinarsku riječ, pa je i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Duka, koji je, usput budi rečeno, u javnom obraćanju elokventan kao Ivkošić, u izjavi za jednu TV govorio nešto u smislu da novinarske slobode ne bi smjele imati granice, da bi trebale biti „beskrajne“.
Sad bih ja pitala gospodina Duku zašto se i kod kuće ne zalaže za te „beskrajne novinarske slobode“ , zašto gore opisana imaginarna karikatura ne bi bila dokaz beskraja novinarskih sloboda u Hrvatskoj, te koje je po njemu mjesto govora mržnje u beskrajnosti novinarskih sloboda, odnosno što je to što razlikuje antimuslimanske karikature od ove naše imaginarne, pa su mu ove prve izraz novinarskih sloboda, a ova naša bi bila govor mržnje?
Svatko normalan i civiliziran mora biti protiv svakog ubijanja, pa tako i onih iz vjerskih pobuda, ali isto tako svatko normalan i civiliziran poštuje tuđe i drugačije, iako to možda ne razumije.
Moi, je ne suis pas Charlie, moi, je suis Božena.
Post je objavljen 09.01.2015. u 04:11 sati.