Za samo jedno poslijepodne pročitala sam knjigu Julijane Matanović " I na početku i na kraju bijaše kava". Uoči blagdana, knjigu sam gotovo istrgnula iz ruku moje kolegice koja ju je (uz lijepu i iskrenu posvetu darovatelja) dobila na dar. No, kako je meni profesorica Matanaović bila i profesorica, pomislih da ne može biti zaslužnije osobe, osim mene, koja bi prva trebala pročitati knjigu. Nekako se stvara poseban odnos između knjige, pisca (spisateljice, književnice, autorice...) i čitatelja u situaciji da istu/istoga poznajete ili pripada vremenu u kojem živite. Listajući stranice i upijajući tekst, imate dojam da taj poznati netko, netko vama drag, nevidljivo motri na vas dok čitate i nečujno komentirate misli. Ispijajući s kavom, stranicu po stranicu, uživala sam u zanimljivim sličicama i nazivima za kavu, ovisno o dijelu dana kada ju pijete. Prepoznala bih u tim riječima našto lijepo, toplo, iskreno i zavičajno (ravnica ostavlja traga u ljudima).Rekla bih , još jedno lijepo iskustvo i novi doživljaj. No, kako imam gotovo sve naslove koje je napisala moja draga profesorica, ovo je samo još jedna dopuna poznatoga: iskrena, emocionalna, ljudska, i za ljubitelje kave, ili one koji će to tek postati, zanimljiva knjiga crvenih korica koje krasi šalica kave. Dobre knjige čitam i nekoliko puta u životu! Ovo je jedna od njih.
Post je objavljen 09.01.2015. u 01:00 sati.