Ne poznajem nikoga tko toliko ozbiljno shvaca da ce umrijeti kao ja u ovome trenutku. I ovdje mislim na generalnu, svima poznatu istinu.
Kad sam bila mladja, znala sam to izgovarati na glas pa sam bila zaustavljana cudnim pogledima ili rijecima. Dugo vremena sam sutila, cak i sama na trenutke zaboravila na to.
A sad me opet boli briga. Kad mi se mama javi i kaze da se brine zbog svega sto radim (tj. zbog svega sto ne radim kako je ona to zamislila, ali razumijemo je, mama je mama.), ja samo pomislim kako cu ipak umrijeti i da imam pravo raditi sto mi se radi pa makar i ne radila nista.
Necu. Ne da mi se traziti siguran posao i imati sigurnu placu i siguran stan i auto i sigurno dosadno zivotarenje iz dana u dan dok cekam neke praznike i produzene vikende. Ne znam kako da jednostavnije objasnim da to ne-cu.
Imam li rjesenje? Nemam. Ali barem se ne pravim da imam.
Danas mi je sestra rekla da nije psihicki dobro, na sto sam joj pametno rekla da ce i onako umrijeti i da ne zeli valjda potrositi vrijeme na lose raspolozenje. Vjerujem da je to shvatila kao da me nije briga i svaki put kad imam takve izjave ona odmahne rukom i kaze "Joj dobro Niv!".
Nego sto nego je dobro. Samo to i jest.
Mijau,
Niv.
Post je objavljen 06.01.2015. u 23:12 sati.