Teta Rina ima osamdeset godina,u ranoj mladosti se udala i još brže rastala.
Nema djece,radila je,uzgajala svoj vrt i prolazile su godine do zaslužene mirovine.
Ja sam je upoznala kad sam upoznala svog muža jer je to njegova teta,a sestra moje svekrve.
Par puta godišnje bi išli k njoj jer češće nismo ni stizali,uz malu djecu, adaptaciju kuće,gradnju,zidanja,osiguravanja budućnosti sebi i svojoj djeci.
Uz kavicu bi prepričavale protekle mjesece,ja o djeci,poslu,njenoj sestri,mojoj svekrvi,a ona o svojim umirivljeničkim danima.
Bilo mi je čudno što nikada ne spominje prijateljice,priča što kuha,priprema za zimnicu,sadi u vrtu...a jedino o kome priča su zločesti susjedi.
Za Božiće bi redovito išli po nju da osjeti malo obiteljske atmosfere koja bi joj trebala nedostajati,ali ona bi pojela taj svečani ručak i tražila kavu uz koju bi popušila par cigareta.
Nije se voljela dugo zadržavati pa koliko god sam se trudila oko ručka i ugoditi joj,pružiti toplinu, ionako tople atmosfere uz naša dva mala sina,to njoj nije ništa značilo,takav bi dojam ja stekla.
I ne samo ja.Kasnije bi muž i ja pričali i uvijek bi se čudili kako je ustvari ona čudna.
Mislimo da bi mi na njenom mjestu bili zadovoljniji,da bi pokazali neku emociju,bar taj dan.
Godine su prolazile i teta mi se činila sve čudnija. Kad bi joj došli u goste,sve bi bilo zamračeno,nije se grijala po zimi,na moje priče bi većinom mumnjala nešto sebi u bradu.
Pored toga,kao da bi joj išli na živce što smo došli,zadnji put je rekla da ne dovodimo više djecu.
To me povrijedilo,ali razumjela sam i opravdala je u svojoj glavi kako je stara i živci su oslabjeli, nema
svoje djece pa nije ni navikla na njih.
I zapravo mi je i odgovaralo jer mi nije bila neka fora da i djeca sjede kod nje u jaknama,osim što muž i ja sjedimo tako.
Jedan dan je izrazila želju da bi u Starački dom jer joj je teško samoj.
Bilo nam je nekako ružno da je odbacimo,a u našoj kući ima mjesta.
I tako smo i napravili.Sredili joj jedan stančić i doveli je kod nas.
Trudila sam se udovoljiti joj i raditi joj društvo koliko god mi je vrijeme dozvoljavalo.
Ručak smo joj mi osigurali,pranje,peglanje,a ostalo joj je sve na dohvat ruke.
Nisam mogla ne primijetiti da je teta još čudnija od čudne.Vitalna je,ima malog pekinezera kojeg tretira kao kćerkicu,sve posesivnija je prema njoj
pa tako više ne da našoj djeci ni nama da je dragamo,često viče na susjede koji joj se obrate u prolazu i izgleda da joj nitko ne treba.
Sama je sebi dovoljna kad nas sve tjera od sebe.Poštujem i taj njezin izbor.
Prestala sam je posjećivati,iako živimo u istoj kući.
Puno godina sam trpjela uvrede i ružne scene od njene sestre,moje svekrve pa mi se ne da opet to prolaziti.
Preispitivala sam dugo sebe i lake i mirne savjesti mogu reći da su obje živjele kao vukovi samotnjaci.
Nisam za to da itko išta trpi,ali ako živimo među ljudima,treba se ponašati kao čovjek.
Istina,i mi ljudi znamo biti kao ovce pa živimo, u naizgled pitomim stadima,slijepo slijedeći čobana koji nam naređuje.
Njih dvije su daleko od ovce,a još dalje od čobana jer ih u životu nitko ne slijedi.
Ostale su same jer se nikada nikome nisu prilagođavale,nikoga uvažavale.
Imaju sreću jedino što su stare i sve nemoćnije pa je mužu i meni savjest naložila da se pobrinemo da požive dostojanstveno.
Obje su vukovi samotnjaci koje su u životu pojele dosta ovaca,a čak i jedna drugu ne mogu prožvakati.
Ne znam,ne odabirem biti ni ovca ni vuk,možda kakva ptica koja je stvorila svoje malo gnijezdo.I iz tog gnijezda slobodno letim gdje mi se leti.
Raširenih krila,otvorenog srca.
Slobodu koju mi je dala ljubav onog dana kad sam se oslobodila okova ega.
Jer svakim danom gledam kako vukovi,glumeći vođu čopora,jednog dana kada čopor to više ne može izdržati i ode,oni ostaju sami.
A svi smo bar jednom iskusili kakav je osjećaj biti ostavljen.Nažalost,većinom smo si sami krivi.
Post je objavljen 05.01.2015. u 10:39 sati.