Nebo se pokrilo i zašutjelo, u ovoj noći tišine utapa se kamen u dno, more se zbunjeno odlama i odlazi u beskraj.
U kristalnom zrcalu promatram konture svog lica, vidim da su moje sjene zagrljene, vidim da opet iz vatre izbijam gorku šifru tvog imena i bacam je prema zvijezdama.
Noć tišine, kao Pariz u proljeće, noć tišine i čudnih hladnih mirisa koji mi dolaze i sjećaju na travanjske šetnje Gornjim gradom.
Noć tišine, na trgu ptica nema nikoga, cijeli taj svijet šuti, noć tišine je savila gnijezdo ispod mog balkona i šuti, a iz visine dolazi sablasni mir, dok ja još uvijek čujem onu staricu koja me zaziva iz tame i pjeva kako su čudni listovi moje knjige života.
Noć tišine, iz mojih trošnih temelja polako izrasta plava sjena, odvodi mi srce i ostavlja ga u tami.
Noć tišine, sjećam se budućnosti, drugih gradova, osamljenih trgova ptica, a srce mi je ostavljeno u tami, dok nebo boje čelika najavljuje ovu.... noć tišine.