Iako ne volim superlative i koristiti izraze "zauvijek" i "nikada" ko halvu ova mi je godina bila ona u kojoj sam se napokon osamostalio i zato mi je najbolja u životu.
Kad se samo sjetim prvog posla u Brežicama dva tjedna nakon obrane diplome i neproduživanja ugovora radi kojeg sam se morao s porazom u duši vratiti kod roditelja u Rijeku. Bilo je to doba dugih šetnji po gradu i okolici kako bi sačuvao um od straha, potrage za svrhom, nesigurnosti koju donosi nezaposlenost i sve što ide s tim (od nevoljkog posuđivanja love od roditelja do nemogućnosti da platiš kavu sebi i curi koja ti se sviđa).
Sve se to promijenilo u ovoj godini i zato hvala onim silama što su dopustile bile one Bog, Svemir ili nekakav transurfing zaista mi ime nije bitno.
Naučio sam da nemoguće ne postoji ako imaš volje i da je volja pola puta ostvarenog. I zato sam napokon samo svoj, slobodan da griješim i da se podignem nakon što padnem.
Sada vidim da je sve to imalo svoju svrhu kako bi se napokon realizirao. Ali ne želim stati tu. Uvijek učiti nove stvari da um i duh ne zakržljaju, upoznati nove ljude čiju svrhu u našim životima shvatimo tek kada odu i vidjeti nove zemlje i kulture dok god mogu.
U sljedećoj godini vam želim da budete svoji i da to isto dopustite vašim najmilijima.
Čitamo se u 2015 i pozdrav iz prehladne Tuzle sa odličnim ljudima!
Post je objavljen 31.12.2014. u 14:05 sati.