Uvijek si kažem: Neće biti patetike za Novu godinu. Neću puno razmišljati o staroj i o lošim stvarima. Al svake godine, baš svake.. unatoč tome što imam puno dragih stvorenja oko sebe, puno stvari koje me vesele.. sjetim se onoga lošega. onoga što nemam. ono što mislim da bi trebala imati, a da je oduzeto nekom nevidljivom silom.
Svake godine zapljuskuje me val promišljanja, možda i nada koja podsjeća da može biti bolje.. također vidim da nema nekog većeg napretka na poljima koja su bila u planu da se poprave.. Moja lijenost i hladnoća vezana za ljudska pravila i ljudske odnose svake godine su jača kula kojoj vjetar ne može ništa.
Godine dolaze kao četa vojnika i osvajaju moje mladenačke želje.
A opet unatoč svakom malom razočarenju u sebe samu, svake godine osjetim ponos.. veliki ponos što sam mogla ispasti puno gora od trenutne slike koju gledam pod najvećim reflektorom. I čekam tako ja da ono ugasne.. da navuče se tamno plavo platno na cijeli svijet a zvjezdice, poput malih krijesnica neka me umire i miluju po licu. i šapću: drži se mala, čeka te nešto najveće.
Post je objavljen 30.12.2014. u 09:22 sati.