Marketing
Mojih pet gruda iz Siska
Snijeg je još uvijek bijel. Baš je onakav kakvog se sjećam kad smo išli kao prvašići u školu penjući se uz brdo dok su se gradile zgrade na brdu...(sadašnjem Brzaju). Nas petero smo iz Podjarka išli u isti razred i gotovo uvijek smo kasnili zbog nekog. Naš drug je već bio navikao, ali morao nas je dovesti u red (rekao je roditeljima na sastanku i poboljšali se mi- tko bi rekao). Sjećam se jednom da je netko zaboravio mapu, a netko bilježnicu sa nekom važnom zadaćom...Mislim da smo taj put najviše kasnili...A što smo znali biti blatni...nije bilo niti jednog suhog puta kojim bi išli. Svuda se gradilo. Ponekad kad smo se vraćali kući preko groblja Igor i Tihomir bi nas plašili. Mi smo trčale (Anita, Aleksandra i ja) ko bez glave samo ono torba je previše smetala i vukla nas prema zemlji, koji put bi i pale ali nismo uspjele pobjeći od tih riječi koje su njih dvojica govorili.
Tata je išao pred mene jer je već zimi bio takav mrkli mrak vrlo rano, a i nije bilo rasvjete. Tata je išao jednim putom ja drugim, a mama je bila začuđena kad bih došla kući prije tate. To je bila velika prednost ići do škole bilo kojim putom, a ne samo jednim. Na brdu pored sadašnjeg vrtića na mjestu onog spomenika bio je bunar. Nekoliko puta dok su se te zgrade gradile znali smo kao djeca naći novce koji su bili rasuti na putu. Očito je netko bio dobio plaću, a mi smo pronašli, ali kome dati...Kad sam došla kući sa novčanicama mama je pitala da nisam nekome uzela, a kad sam joj rekla da smo našli na putu i da smo podijelili nije mogla vjerovati...Trebalo je dugo da nam povjeruje...ne sjećam se iznosa ali bio je povelik.
Ne znam, drug nas je svuda vodio sa svojim harmonijem...mi smo bili njegov mali pjevački zbor., a neki su i svirali Tatjana harmoniku, Vlatka klavir, Dejan kontrabas, možda je još netko nešto, ali sam zaboravila. Divila sam mu se zbog načina na koji nas je vodio, a i njegova je pojava odavala ujedno strogost, ali i želju da nas svemu nauči. Sjećam se da nas je vodio u Šumicu na neki nastup na kojem smo bili odlični...sve nas je pohvalio. Nastupali smo i u nekom selcu..a tamo sam jedva čekala da završimo jer je bilo tako vruće. Naš drug je bio pravi prijatelj...Moj tata koji je bio u to vrijeme po bolnicama, nedostajao mi je, ali moj drug je bio moj drugi tata...Kad bih došla u školu rado sam išla k njemu po znak pažnje, tako reče moja mama...On bi mene podragao po glavi, stavio u krilo ko svoje dijete i posvetio mi koju minutu. Ne znam, meni je to kao djetetu mnogo značilo...Pogotovo kad sam bila kasnije u bolnici radi vađenja krajnika. Naš drug nas je vodio i na maturalac u osmom razredu umjesto naše razrednice koja je bila starija pa nije mogla. Kod mog druga sam imala kasnije kad sam i sama postala studentica koji sat stažiranja. I kao da sam željela pokazati sve što sam naučila...kao da još uvijek želim reći: Ja još uvijek učim kao što ste nas vi učili. Još uvijek kad vidim mog druga koji je sad u mirovini kao da vidim svoj život i ono nešto što je utkano u mene onaj mali pjevački zbor, ono grljenje s ljudima, one sve ludorije koje smo izvodili, one odlaske u školu po snijegu nas petero...kao da smo zarobljeni u sjećanju...Ipak smo postali odrasli...svatko u svom zanimanju...sjećanju...
Često smo bili vani nas petero. Ponekad zajedno, a ponekad cure sa curama i dečki sa dečkima. Po ljeti smo na našoj livadi krali pokoji krumpir i paradajz ljudima iz bašte pa smo radili roštilj s mesom, ribom, kukuruzom...Bilo je super imati logorsku vatricu i ostati do kasno u noć. jedno ljeto smo čak imali plan kako bi napravili kućicu na drvetu. Iz starih baraka otkidali smo daske, vrijedno nosili građu na tačkama po najvećoj vrućini. Htjeli smo svoju kućicu na drvetu i kod Jozefine našli vrijedno drvo, baš kakvo bismo željeli..I krenuli smo zabijati daske u drvo. Nekoliko smo zabili i došla je njezina mama i rekla da ne može to drvo....ups..da ubijamo drvo i da to tako ne ide i još mnogo toga...Svi smo bili vidno razočarani, a toliko nas se skupilo da bi to napravilo...Nikad više nismo došli na takvu ideju. Nikad više nismo pokušali. Shvatili smo jedino da nam ostaju pred zgradom platane i breze između kojih možemo razapeti štrik i napraviti šator. Imali smo ponekad i prave šatore, što vojnički, što neki plastični...Znali smo dugo igrati monopol, skrivača, tenis, odbojku...ali opet smo nailazili na stalne zabrane susjeda...Ponekad smo tako otišli daleko da uopće ne čujemo ....na našu livadu na kojoj je bio mir...a onda je i tamo krenula gradnja...i mi nismo imali više svoje mjesto...I došao je rat.
Andrijana i ja smo napravile snješka jedne godine na jezercu. Bila je to rijetka prilika: snijega ne baš previše, rukavica nedovoljno, ali sve je bilo izazovno. Snješko je bio divan i bio je to divan osjećaj nečega: djetinjstva i odraslosti, kad ti je svejedno tko prolazi, kad ti je svejedno tko te gleda, kad ti je važno samo da napraviš tog jednog neobičnog snjegovića. Snjegović je imao obje strane i dva lica. Sa Andrijaninim dodatkom od kape bio je prava faca. Nekako smo smišljale kako bi ga nazvale, ali nismo mu dale ime. Još uvijek mi izmami veliki osmjeh kada se samo sjetim te slike.
Post je objavljen 29.12.2014. u 21:11 sati.