Svjedočeći svoj sili banalnosti, površnosti, manipulacija, laži, budalaština, čovjek se zapita nalazi li se usred nekog čudnog sna ili je zaista budan i živ usred svega toga. Gleda druge kako žive i pita se jesu li baš svi poludjeli i mora li i on svoj život pretvoriti u bezukusnu farsu u kojoj je on sam tek jedna od bezbrojnih marioneta čije konce vuče netko drugi, a njegove stvarne potrebe gurnute su na stranu i više ne zanimaju ni njega samog, a još manje onu nevidljivu ruku koja te konce vuče. Živi svoj (ne)život u maniri kakvog lika iz futurističkog filma, uniformirano, izvještačeno, rutinski. Slamku spasa pronaći će tek ako se umiri i zaviri u svoje odgurnute, prašnjave, odbačene, stvarne potrebe. Put prema smislenom životu je rezanje zamišljenih marionetskih konaca kojima se netko igra s nama. Tada možemo započeti iz početka, staviti novi temelj, posložiti priroritete prema onome što dolazi iz nas, boriti se i ne odustati od svoje duboke unutarnje potrebe. Neka o takvom putu misli tko što hoće, srce nam je na mjestu, jer ga više ne izdajemo.
Post je objavljen 27.12.2014. u 07:33 sati.