Marketing
Daljine
Nedavno su, gotovo istodobno, pred vratima Splita grada, otvorene dvije ceste. Jedna svečano kako i priliči a druga nesvečano, također kako priliči. Istina, ni jedna ni druga nisu posve nove, neki će ih zlobnici posprdno nazivati polovnjačama od cesta, al' kako se ono kaže - dobroj se cesti ne gleda u rubni kamen, nek su one nama tu! Zanimljivo, teku usporedno ali ne mare mnogo jedna za drugu.
Prva seže iz doba Rimskog carstva i kako tvrde povjesničari, njezina gradnja je trajala sedam godina dok se ova druga iz vremena Briselskog imperija gradila skoro četvrt stoljeća. E sad, netko će reći - sigurno je ova od četvrt stoljeća nesuporedivo duža.
Šipak! Zamislite čuda, rimska cesta (to vam je ova od sedam godina) je povezala Jadransko more i Panonsku nizinu, a ova suvremena, navodno brza cesta spojila je dva susjedna mjesta, Solin i Klis. Ne želim uopće ni pomišljati kakvu su tehniku gradnje imali na raspolaganju stari Rimljani, a kakvu današnji neimari, uostalom sve je relativno, kako reče jednom kuštravi Genije. No dobro, malo sam zloban, olakotna okolnost brze ceste puževog koraka je u tome što se gradila u etapama, pa su se etape očito utapale jedna u drugoj. Kroz to vrijeme mijenjali su se sistemi, države, izvođači radova, stoga je zapravo pravo čudo da na kraju nije ispao poneki most ili tunel viška.
No, vratimo se mi na ovu drevnu, iz vremena staroga Rima. Čim sam doznao da su se na jednom mjestu okupile županijske glavonje i biranim riječima obilježile završetak nadasve opsežnih radova, koji su osim krčenja makije uključivali postavljanje čak dvije informativne table i gotovo tuce putokaza, na um mi je pao nesretni Galileo. Naravno ne onaj kojeg je spominjao rahmetli Faruk alias Freddie u Bohemian rapsody već časni Pižanin koji je čuda radio, ali ponajviše ostao upamćen po izreci "ipak se kreće".
Koliko smo samo vremena potrošili dok smo shvatili koliko nam bogatstvo leži pod nogama a da ga nismo bili ni svjesni. Premda je ova "poučna staza" od Kurtovića do Klapavice, duljine dva kilometra tek mali dio čitave mreže cesta iz antičkih vremena, ohrabruju nastojanja da se i druge dionice ponovno vrednuju i omoguće znatiželjnicima neka nova saznanja, a mlađim naraštajima idealna mjesta za "terensku nastavu". I zapravo, pomalo me smeta što se kod ovakvih projekata ponajviše spominju turisti kao oni koji će biti zainteresirani za posjet. A što ćemo s domaćima? Ah da, pa njima je sasvim dobro u novovjekim šoping centrima, još najbolje da lome noge po rimskim kaldrmama...
Uglavnom, lijepo je naučiti nešto novo, ako ništa drugo da ste me jučer pitali di je Klapavica, vjerojatno bi vam odgovorio neam pojma a sad, sad se osjećam neizmjerno bogatijim. Ihhhh, da znam li di je Klapavica...
Kako smo staru rimsku cestu obišli u rekordnom roku i to dvaput, ostalo nam je još ponešto vremena za ispuniti dan. Nakon kratkog predaha u kliškom bistrou dobre kavice ali očajne muzike, palo mi je na um da istražimo kamo smjera još jedna stara cesta, istina ne iz doba staroga Rima već novih Rupotina. Naime, upravo iz ovog mjestašca dražesnog imena vijuga put preko istočnih padina Kozjaka sve do Blaca, kraškog polja "usred ničega".
Skrivena u njedrima planine, Blaca su bila naseljena još do prije pola stoljeća.
Gledajući na karti nazive zaseoka smještenih na samim rubovima polja - Čerine, Žižići, Bobani, prepoznajem u njima prezimena "fetivih" Solinjana.
Zašto je ovaj predio, udaljen svega nekoliko kilometara od blagodati civilizacije u našim vremenima ostao prazan i napušten - hm, tko bi ga znao. Morat ću se vratiti i istražiti.
Danas me je put odveo na drugu stranu. Čim sam nakon prijevoja ugledao putokaz koji je pozivao na obližnji vrh, morao sam mahnuti Blacama i krenuti prema gore. I još kaže karta da se na vrhu visokom 676 metara nad morem nalazi crkvica svetog Jure. E kad je Jure u pitanju, to mora biti dobro!
Imam osjećaj kao da u posljednje vrijeme postajem ovisnik o dalekim vidicima i širokim pogledima pa jurim mahnito na vrhove primorskih planina kao da mi život o tome ovisi.
Zanimljiv bude taj trenutak, kad prilaziš s ove unutarnje, sjeverne strane planine i kako dolaziš bliže vrhu, tako dotadašnje sivilo ustupa mjesta plavetnilu, pogotovo za ovakvih dana, burnih, ali ne pretjerano hladnih.
Pogotovo kad na mjesto kakvo je ovo dolaziš po prvi put. Nekoliko koraka prije vrha zastaneš, udahneš duboko pa tek onda dopustiš i oku i srcu i duši da se napoji.
"Pucaš" objektivom na jednu, na drugu, pa na treću stranu ali opet nisi zadovoljan fotografijama, jer nikako ne umiješ u memorijsku karticu prenijeti taj osjećaj koji te obuzima. Istina, dršću i ruke, što od umora, što od vjetra, što od uzbuđenja. Ipak, miriš se s mišlju da tako vjerojatno mora biti.
Odlažeš foto aparat pa snimaš samo svojim bićem. Pozdravljaš daleke otoke, Sušac, Svetac, Brusnik, Jabuku, zagledaš se daleko preko Stončice još na jug pa se misliš je li to Palagruža, ili su se tek oblaci tako namjestili...
Svjestan dalekosti i bliskosti, svjestan propuštenih zagrljaja i poljubaca, strefi te neka toplina oko srca, a pučinski se otoci u jednom trenutku pretvore u ljude pa se smiju pa mašu pa plešu i ništa ne govore već jednostavno - postoje.
Post je objavljen 26.12.2014. u 18:28 sati.