„Godine 1823. sedamdesettrogodišnji Johann Wolfgang von Goethe boravi u Marienbadu, gdje susretne i do ušiju se zaljubi u prelijepu devetnaestogodišnjakinju Ulrike von Levetzow. Ulrike je posljednja velika pjesnikova muza, ona je njegova najveća ljubav, njegova istinska inspiracija. Jedan od najvećih suvremenih njemačkih pisaca Martin Walser u „Zaljubljenom Goetheu“ s mnogo finoga humora i blage ironije piše o nemogućoj ljubavi, o čežnji i nježnosti, o poeziji i strasti, o punini života koju treba udisati. Briljantno napisan, „Zaljubljeni Goethe“ Martina Walsera veličanstvena je oda velikom pjesniku i bezvremenoj ljubavi.“
Evo ovako u najkraćim crtama urednici iz Frakture, koja je objavila prijevod romana Martina Walsera, „Zaljubljeni Goethe“, opisuju radnju ove knjige. Što se tiče fabule, zaista ništa više ne mogu dodati, jer je to upravo sve ono što se dogodilo vremešnom Goetheu i mladoj Ulrike tijekom 49 dana koliko su se susretali u toplicama.
(Što se tiče Martina Walsera, njegovo ime još nisam sretala, ali radi se o vrlo plodnom (više od 140 objavljenih djela) i nagrađivanom piscu, rođenom 1927. godine u Wasserburgu, a živi u Uberlingenu na Bodenseeu, koji je poznat kao jedan od najvažnijih i najcjenjenijih suvremenih njemačkih pisaca. Kao dječak je bio mobiliziran i sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu, a nakon rata je maturirao pa 1951. godine diplomirao na sveučilištu u Tubingenu, kada postaje i članom Grupe 47, najvažnijeg zapadnonjemačkog intelektualnom udruženju koje je doprinosilo denacifikaciji Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.)
Kad čitam o ovakvom, zaljubljenom Goetheu, pogotovo više od desetak godina nakon što sam za lektiru pročitala „Patnje mladog Werthera“ (što je vjerojatno moj jedini ozbiljniji pokušaj čitanja tog također poznatog i vrlo plodnog njemačkog pisca), zabrinem se za razinu cinizma koju sam dosegla ulaskom u četvrto desetljeće svog života – za razliku od mene, Goethe niti usred svog osmog desetljeća nije izgubio iskreni ljubavni žar po kakvom su poznati i njegov roman „Patnje mladog Werthera“ i druga njegova djela, osobito lirska poezija koju je pisao. „Zaljubljeni Goethe“ je stoga nepopravljivo sladunjav: sve vrvi zaklinjanjima na vječnu ljubav, pismima boje lavande, vrpcama za kosu i uspomenama na usputnu rečenicu ili ovlaš dani poljubac.
S druge strane (praktična strana ove priče će mi, vjerujem, bolje ležati), iako je vrijeme u koje je Goethe živio bilo nešto liberalnije prema vezama bogatih i uglednih starijih muškaraca i mladih debitantica kojima predstoji uvođenje u elitno društvo, čak ni tada se na razliku u godinama od barem pola stoljeća nije blagonaklono gledalo (na druženje Goethea i Ulrike posebno je nabrušena Goetheova snaha Ottilie, koja Goethea tretira kao ishlapjelog starca, što njegovom osjećaju mladenačkog poleta, potaknutom ljubavnim zanosom, nimalo ne godi).
Drugi par opanaka nalazi se i u tome što je poznati pisac, koji je u to vrijeme bio slavan kao danas bilo koji pisac best-sellera, kao intimus cara i poznanik brojnih slavnih ličnosti toga vremena, bio rado viđen gost u bilo kojem salonu, pa ne dvojim da je Ulrike njezina probitačna majčica koja je trebala udati čak tri kćeri, a potom i sebe, proračunato poticala u druženju s pjesnikom, kako bi se poznanstvom s njime mogla pohvaliti pred biranim društvom.
Ipak, Ulrike je bila doista posljednja pjesnikova muza, koja ga je potaknula na pisanje njegove poznate „Marienbadske elegije“, pa svom mojem cinizmu usprkos, ovaj odnos je ipak nečemu koristio, iako (kako možete saznati i iz Goetheove biografije) Goethe nije nikad zaprosio Ulrike, zahvaljujući protivljenju njezine majke Amalie von Levetzow, i ta se veza nakon 1823. godine nije nastavila. Autor Martin Walser dade naslutiti i to, da je Ulrike, iako kao poslušna kćer nije osporavala želje svoje majke, ipak bila vezanija za Goethea nego što su njezini postupci pokazivali, tako da ovaj roman završava u nešto nježnijem tonu nego što je to mojoj ciničnoj strani ličnosti drago.
Definitivno preporučujem romantičnim dušama koje se pronalaze u tužnim ljubavnim pričama radije nego u sretnima.