Pregled posta

Puno je stoljeće prošlo od izlaska knjige naslovljene Hrvatska mlada lirika (1914), a koja je – iz povijesne perspektive – postala datumom zaokruživanja jedne epohe. S istodobnom smrću A. G. Matoša i skorim započinjanjem Prvoga svjetskog rata, taj je pjesnički zbornik označio vrhunac simbolističko-parnasovskih ili intimističko-esteticističkih tendencija hrvatskog pjesništva na neki način i konac prevlasti vezanog stiha i dominacije skladnih intonacija (s naglašenom iznimkom vulkanskog temperamenta Janka Polića Kamova). Većina od dvanaest predstavljenih osobnosti – iz ovih i onih razloga – već je tada završila svoj lirski opus, a na (matoševskoj) liniji kontinuiteta i tradicije još su se neko vrijeme održali Wiesner, Polić i Milković.

(iz Pogovora Tonka Maroevića)


Što dakle, u najkraćim crtama, nudi Hrvatska mlada lirika 2014., i u čemu se od svog predloška udaljava? Za razliku od Wiesnerovog, a iz gore spomenutih razloga, izbor pred vama – po pitanju uvrštenih autora/ica – u principu jest antologijski. Pod ovim „u principu“ ne podrazumijevam tek formalnu ogradu od bilo kakve objektivnosti ili univerzalnosti vlastitog izbora (u njih, naravno, ne vjerujem niti ih priznajem), već činjenicu da sam u zadanom okviru načelno antologijskog odabira svjesno (iako minimalno) „mešetario“, nastojeći obuhvatiti što je više moguće različitih prisutnih i supostojećih poetičkih strategija i matrica.

Wiesnerova su se dvanaestorica naposljetku ipak pokazala kao gotovo idealan broj: i da formalnog ograničenja nije bilo, broj uvrštenih teško bi premašio petnaest. Letvica mladosti pomaknuta je, nadalje, čitavih deset godina unazad; u obzir su došli pjesnici s nenavršenih četrdeset. Svi imaju barem po jednu samostalnu pjesničku knjigu. Čvrstu većinu, za razliku od apsolutnog maskuliniteta prethodnice, čine pjesnikinje čiji glasovi, čini mi se, presudno uokviruju spomenuti korpus, iako to automatski ne signira dokidanje književnog patrijarhata. Svi uvršteni pišu slobodnim stihom (samo su Kamov i Andrić u ono vrijeme verlibristi), koji je u međuvremenu definitivno postao nultim stupnjem pjesničkog pisma. Wiesnerov se „pregled“, zadnje no ne manje važno, osjeća međašnim, te takvim retroaktivno bez sumnje i jest, bez obzira na to što je pomicanje granica, u umjetnosti i izvan nje, vrlo brzo nakon njegova pojavljivanja počelo nalikovati utrci s preponama. Suvremeni sastavljač nema niti približno slične pretenzije.
Pokušava ponuditi tek jedan uređeni, prema vlastitim kriterijima i afinitetima „u principu“ aksiološki postavljen pregled zatečenog stanja; tek toliko. Pa što smo, dakle, ti u knjizi ovako ili onako prisutni „mi“? Ne znam, no
čini se da malošto možemo čvrsto obećati. Ako ovo i jesu vrata, teško je reći jesu li ona otvorena ili zatvorena. Pod tim se šarenilom, moguće, krije tek još jedno ono bezbojno, amorfno olovo – uteg koji se, iako ponekad potraje stoljećima, već kod prve selidbe zagubi – sitna no ipak dragocjena potpora propuhu povijesti koja vrata pridržava otvorenim, da nešto prođe.

(Iz Predgovora Marka Pogačara)