Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dupla-ljuta

Marketing

Trgovina taštine

Otvorio sam trgovinu.

Trgujem javno željama, potrebama, obećanjima i dozvolama.

Prva mušterija bila je neko izgubljeno dijete. Žalio se na profesore u školi.
Spakirao sam mu 1.5 kg čistog znanja i rekao da to dobro prouči.
Nisam mu naplatio jer je bio prva mušterija.

Nakon djeteta na vratima se pojavila starica i pitala me imam li praznih boca.
Napisao sam joj dozvolu za skupljane boca. Izašla je sretna.

Zatim je ušao lokalni političar. Tražio je papire za trgovinu.
Nemam ništa, rekoh.
Brzo smo se dogovorili oko cijene. Obećao sam mu visoku poziciju na vlasti.
Usput, da ni ne zna, upakirao sam mu i malo morala. Gratis.

Nakon odlaska političara , pročulo se za trgovinu.

Odmah je dotrčala frizerka jer je čula od političara za novi fensi dućan. Želi biti poznata pjevačica. Zamolio sam je da otpjeva nešto. Nije znala. Bila je lijepa pa sam joj savjetovao da snimi pornić . Ispuniti će tako barem pola želje.

Poslije frizerke, došao je odvjetnik. Žali se na savjest, ne može spavati. To je bar bilo lako. Prodao sam mu bezdušnosti i bahatosti, koliko je god mogao po(d)nijeti.

Kroz trgovinu su prolazile plejade očajnih ljudi.

Siromašni su tražili novac. Bogati još novaca. Poniženi pravdu. Samci su se žalili na samoću. Bolesni na zdravlje. Paravednici na nepravdu. Nezadovoljni na zadovoljne. Oni bez ideja tražili su muze…

Bilo je jako malo onih koji su imali sve a u trgovinu su povirili iz čiste znatiželje Tek toliko da mi dobronamjerno požele dobrodošlicu. Takvima nisam imao baš ništa za ponuditi.

Najviše je bilo onih koji su samo promatrali i nisu imali hrabrosti ući i zatražiti bilo što. To su oni koji sebe nazivaju tolerantnim ljudima. Možeš ih gaziti i krasti a oni ništa, boje se uznemiriti duhove. Samo su stajali ispred trgovine i tiho promatrali kako ljudi ulaze i uzimaju ono što misle da im pripada. Jednom sam se smilovao i pozvao ga da uđe a on se samo ljubazno ispričao za nešto i pognuo glavu.



Najbolje su išle potvrde i uvjerenja.To sam mogao prodati svakome i nitko nije ni pitao za cijenu.

Želite li potvrdu da ste duša od čovjeka? Da, molio bi original i tri ovjerene kopije. Eto, sada možete kinjiti koga želite i kada želite. Samo ne zaboravite potvrdu, ona je dokaz vaše nevinosti.

Nezaposlenima sam prodavao potvrde da su zaposleni, ovršenima da ih ne čeka deložacija a lopovima da ništa nisu ukrali. Čak sam i jednom neplivaču izdao uvjerenje da zna plivati. Što će mu to, nemam pojma.

Nije na meni da pitam za svrhu nego da udovoljim željama kupaca.

Trgovine taštine tome služe, kupiš ono što ti treba i usput ti uvale nešto što ti ne treba.
Dobro prezentirano, lijepo upakirano sve se može prodati. Dobar trgovac u stanju je prodati i onim najmudrijima, muda pod bubrege.

Cijene moraju biti niske jer ljudi ne žele ništa skupo platiti.

Informirani su o svemu, imaju internet i misle da sve znaju.

Ubrzo je trgovina propala zbog konkurencije sa nižim cijenama. Imao sam principe ispod kojih nisam želio ići i to me koštalo posla.

Baš tu, pokraj Trgovine taštine, otvorio se Javno licemjerski ured. Bio je to prije Salon zdravlja i ljepote ali nije im baš išlo pa su se prilagoditi klijenteli.
Sada , kao Javno licemjerski ured posluju odlično jer izdaju potvrde i uvjerenja bez ikakvih kriterija i provjera.

Cijene su im toliko niske da nisam imao nikakve šanse da opstanem na slobodnom tržištu.







Post je objavljen 13.12.2014. u 17:55 sati.