Marketing
Dvori od bure
Jutro boje prljavog stakla prošaralo je zrak, more i planinu, krpice oblačaka jurcale su s jednog na drugi kraj neba, nastajale, nestajale, pa se vraćale, kao u velikoj igri kojoj se ne nazire kraj. Tko zna zašto, tog sam dana poželio otići na Vruju, mjesto na kojem se sastaju i rastaju kopno i more, mjesto gdje se ljube, razmiču i plešu jedna planina i još jedna planina.
Obično na putu prema Makarskoj ili još dalje prema jugu, zastanem na proširenju ceste isklesane među stijenama, ponekad se spustim stazicom koja vrluda sve do mora pa upijam čulna strujanja tog golemog nijemog amfiteatra.
Ovdje je dodir mora i kopna snažan kao rijetko gdje drugdje. Dinamika mora i statika kopna stalno se isprepleću pa unatoč elementarnoj različitosti čini se kao da žele nalikovati na svoju suprotnost.
More poprima lice planine, izvori hladne vode eruptiraju na modru površinu stvarajući zlokobne oči, pogotovo u danima nakon velikih kiša, a kamene gromade koje se izdižu u visine, često su zaobljene s jedne, a oštre i nazubljene s druge strane, kao da se žele poistovjetiti s valovima velikog plavetnila.
Ljudi na Vruju dolaze i prolaze ali se ne zadržavaju, neka ih sila tjera dalje od ovog, pomalo mističnog predjela. Još uvijek živi legenda o Pelegrinu, potonulom gradu koji se nekoć davno nalazio upravo na ovim stijenama. I kako to obično u pričama biva, silna je neman iskočila iz mora, zgrabila Pelegrin grad i odvukla ga u dubine.
Stoga ću danas, nastojeći izbjeći strašno čudovište koje iskače iz mora i ždere gradove, krenuti prema gore, prema najistočnijem vrhu Omiške Dinare koji se zove Gradina. Lako ga je prepoznati iz daljine jer se na vrhu ističe nekakva metalna konstukcija nalik na gigantsku tablu za košarku.
Općenito, kad na planinarskoj karti ugledate vrh koji se zove Gradina, a to i nije tako rijetko, nemojte oklijevati popeti se na njega. Na takvim mjestima nekada su se zaista nalazile utvrde, osmatračnice, ponekad čak i gradovi, a prevedeno na današnji jezik - možete biti sigurni da se s takvih mjesta pružaju lijepi vidici.
Od ceste koja povezuje Slime i Dupce odvaja se uski, ali asfaltirani put koja vijuga uzbrdo. Tu negdje blizu je i kamena gromada pored koje je mladi Josip Pupačić jednom zastao i dobio inspiraciju za napisati znamenito More.
I dok nam More dobrojutro veli, koračamo zavojitom cesticom i čudimo se kamo ona to vodi. K tome još, vidi se da je majstorski trasirana, gotovo sljubljena sa obroncima uz koje se penje. Ipak, očito je da se danas rijetko njome prometuje. Lijevi zavoji koji gledaju na more su čisti i ogoljeni a oni desni ispod samog stjenjaka pomalo su zabušavljeni u brnistru i borovinu. Odnekud se javlja i naš stari prijatelj, sveprisutni Lovac Luka.
Uporan je nema šta. Najprije potamani sve zečeve, jarebice i fazane koje dohvati na nišan, a poslije se čudi kako i zašto vukovi dolaze u selo. Neobično baš!
Nadajući se da će Luka ipak uočiti razliku između naših ruksaka i krznato-pernatih stvorenja koji su krivi samo zato što su živi, nastavili smo uspon i ubrzo stigli na jednu zaravan. Lijevo od nas doziva nas ona golema tabla za košarku, a s druge strane primjećujemo nekakvu zgradu, danas oronulu, zapuštenu i napuštenu. Vjerojatno se radi o nekadašnjem vojnom objektu. Blaga i zaštićena uvala između dva reda kamenih "greda", moglo bi biti savršeno mjesto za obiteljske izlete. Zašto nije - tko će ga znati!?
Do željenog vrha ne vodi označena planinarska staza pa smo krenuli po vlastitom nahođenju. Skakućući s kamena na kamen, provlačeći se između grmlja i stabala koji ogoljeni čekaju početak zime, trebalo nam je nekakvih desetak minuta do najviše kote na 640 metara.
I nismo zažalili. Jest da ona zarđala tabla ili ekran za kino na otvorenom bode oko, ali sve ostalo je čista perfekcija. Unatoč oblačnom danu, pogledi koji sežu na sve strane uistinu su dojmljivi. Ispred nas se pružio Brač, iza njega Hvar, tamo dalje Pelješac i Korčula, dolje ispod Biokova sva ona dražesna mjesta s krasnim plažama, a iza naših leđa Zadvarje i kanjon Cetine.
A bura, kao da je čekala nas da otključamo vrata njezinih dvora. Ispočetka stidljivo pa ubrzo sve jače, krenula je svojim ustaljenim koridorima. Znamo da neće proteći puno vremena dok se ne zapjeni čitav Brački kanal.
Stoga se vraćamo u podnožje i prolazeći kroz galeriju okamenjenih likova upisujemo u naš intimni dnevnik još jednu pozitivnu ocjenu iz predmeta "Uvod u zavičaj".
Post je objavljen 12.12.2014. u 14:20 sati.