Noćas kad zadrhti san
suza će krenuti putem prostrte tuge,
nestati u ostarjelom zagrljaju tame,
izgorjeti u plamenu jutarnje rose
suncem spržena.
Neću žaliti
cijeli život ovijen crnom svilom,
dok budila me zvonjava zvona
kao na sudnji dan
kada nebo se sprema.
Noćas želim tišinu
kao posljednji poklon
neka mi je nebo daruje,
a ja za uzvrat,
poklanjam daleki odsjaj sjećanja
odjevenih u bjelinu slijepih misli,
tragove ruku na otškrinutim vratima,
ispijenu dušu,
okus vina na usnama.
Ne dočekam li zoru i svitanje u zagrljaju tame,
ne dirajte na hladnom kamenu
uvenule note pjesama sa mirisom magnolija,
sve je klonulo, lice tuge boli,
izgorjele svijeće za svaku godinu života...
zato, ne dirajte mjesto,
gdje tuga diše!