Marketing
Aj lav kič za Božić, dio prvi - "Vjenčići, vjenčići gore cijelu noć"...wtf?!
(photo by Mayday)
Adventski vjenčići nisu dio moje bodulsko-kirske obiteljske tradicije, no osvojili su me na prvi plamičak, priznajem;
kao i sva ostala blagdanska šljaštarija, uostalom, jerbo ja vam kič za Božić
(ubijte me, al' istina je)
naprosto und načisto ooobožajen!
Moji gornji ljudi (čitaj - svi koji žive makar metar sjevernije od ARZovih naplatnih kućica na Grobniku) naročitu pažnju pridaju baš vjenčićima, tako da sam tokom godina skupila podosta fotki te vesele mrtve prirode što mi je, bez vidljivih znakova opiranja, pozirala.
Evo nekih sličica
bez puno riječi, samo sjećanja.
Nda.
Dunkve, vjenčić prvi;
počelo se skromno.
Borove grančice, zlataste svijeće, živa imela, kora drveta, mahovina
poneki mašlek i minijaturna kugličica...
Drugi je već bio druga pjesma
bolje rečeno - rapsodija.
U plavom.
S angelinom u bijelom koja ju izvodi na liri
(s lire su visili mini tjubular bels, komada tri; zaista su zvonili, anbilivibl).
I plavo-bijelo-srebrnim kuglicama i mašnama i tilom i svom pratećom zimskom idilom - snježnoledenim grozdovima, grančicama, ružama, pahuljicama...
Treći je bio idilična miomorisna mikrolokacija za taubeka dva.
Prava grana ukrašena aromaterapijskim svijećama s daškom gorućih mandarina, sušenim narančama, štapićima cimeta, friškim češerima, klinčićima, raznim vrstama svježih borovih grančica, crvenim kuglicama, mat i sjajnim
ter već spomenutim pernatim taubekima (ili vrapčićima, ni dan-danas nisam sasvim sigurna) i kućicom im drvenom
s kristalnim snijegom na krovu i bleštećim črlenim bobicama & dvjema zvjezdicama na žičanim ticalima iznad njega
za svaku tičicu po jedna, ofkors.
Četvrti...paaa, četvrti je bio sav onako okruglast i slastan
i meni, za kojekakve oblapornosti oduvijek ornoj
gotovo pa jestiv;
jabukolike svijeće s mirisom pravih negdašnjih noninih jabuk z kredence, grančice cimeta, kuglice i mašne u svim nijansama - od zlatne zimske parmenke preko cejlonske cinnamomum zelyanicum narančastosmeđe do zagasitokaselskog prstohvata indonezijskog kakao praha
(ili mi se to samo pričinjalo od isparavanja brojnih bukaletica kuhanog vina što su izrazito bile u điru te zime, vrah bi ga znal).
Našlo se tu i sobovine, hehe
no Rudolfu, unatoč svemu, nije ni dlaka pofalila.
Dapače.
Još sam mu nos dodatno narumenila lakom za nokte.
Na petog sam se gotovo grohotom nasmijala čim mi je ušao u vidokrug.
Jedva jedvice ostadoh bar u okvirnim granicama pristojnosti.
Ooogroman kotač od srebrne smreke, na njemu svijeće - mirisne ruže rumene, jedna veća od druge, k'o braća Dalton;
snježnobijeli angelek, valjda u prirodnoj veličini, debeljuškast i gol golcat
udobno zavaljen na mašlek veličine padobrana, plete kosicu što mu se meko uvija na strateškim mjestima
na dlaku od toga da umjesto eteričnog stvorenja nebeskog postane raskalašeni starorimski putto.
Stvar su izvlačile kuglice - prozirne, sedefaste, poluvidljive.
Baš onako, lijepe kuglice.
Elegantne.
Profinjene.
Kao stvorene za svadbeni ures prigodom sklapanja harmonične istospolne zajednice Djeda Mraza* i Djeda Božićnjaka**.
Sa šestim se vjenčićem stvar naoko zgasila.
Naoko.
Zgasila.
Odmjeren, donekle jednostavan, lišen skandaloznih likova i skarednih ponašanja
(onaj jedan debeljuškasti dečec smjerno je obavijen diskretnim glamurom haljinice skrojene 'nako, na jedno rame i tek zericu iznad bucmastih mu koljena)
zračio je otmjenim sjajem kazališne draperije povezane svečanim špažićem, poput starozlatnim nitima opletene sage o autentičnoj svečanosti vjere u mjere.
Sve dok neimenovan netko, nakon četiri službene, grimizne
nije upiknuo und raspalio i petu, posve neprimjerenu bijelu svijeću.
Ako je treća sreća - peta je požar.
Bogufala, na vrijeme spažen i zgažen, mada je plamen skoro pa plafon lizao.
Vjenčić je, sve onako plamteći i šišteći, žurno & ažurno blagoslovljen ful nesvetom & nebakarskom vodicom, ter promptno evakuiran na balkon
gdje je nastavio tinjati i smrduckati dok se napokon i najnebuloznijima u ekipi nije razdanilo pred očima.
Smojina "Borbena polnoćka" je maca mala za tu našu, vatrenu.
Nakon preživljenog paklenog iskustva, vjenčić mi može visit samo na ulaznim vratima.
S vanjske strane.
Plastični.
I bespogovorno besvijećni.
Amen.
Hmmmmm...što smo ono imali pod * i **...
aaa-ha!!!
*Djeda Mraza izmislili su genetski smućeni Ameri u 19. stoljeću, da bi ga u 20. kao svojevrsnu maskotu globalno popularizirala multinacionalna kompanija Coca-Cola.
S punom vrećom koještarija na ramenu, simbol je komercijalizma i konzumerizma.
Otkako je Lijepa postala naša, dotični je persona non grata u Hrvata
jerbo je u duši zapravo crvena komunjara bijesna.
Pa bar se to vidi na kilometar. Po obleki. Crvenoj. I bradi. Bijeloj.
(za neosviještene: Djed Mraz ne postoji, šmrc)
**Djeda Božićnjaka izmislili su katolički neodgojeni & neupućeni Rvati devedesetih godina prošlog stoljeća.
Navrat-nanos pokršteni u poznim godinama života, smatrali su neophodnim da jednu izmišljotinu zamijene drugom.
Božićnjak je zapravo okićeno božićno drvce, kao što je badnjak ustvari panj.
S obzirom da rodno mjesto bodulskog ogranka mojih predaka, točnije otočić Košljun, čuva najstarije hrvatske jaslice (prvi put službeno spomenute još tamo neke daleke 1651. godine)
valjda smo ponešto zapamtili i o ostatku narodne baštine.
(za neosviještene: Djed Božićnjak ne postoji, šmrc)
Oba lika svjetovnog su karaktera.
Žive na najsjevernijem sjeveru, gonjaju leteće sobove u sanjke upregnute, trbušasti su, višeslojno sumnjivih ružičastih noseva i viču "ho ho ho".
Rashićuju se šarenim artiklima šakom i kapom, navodno.
Nama, koji smo kršteni dok smo male bebe bili, a na vjeronauk išli tamo di mu je i mjesto, u crkvu
te su stvari puno jasnije, no koga briga.
U mom okruženju, bez obzira na osobne vjerske stavove, i dalje se poštuje tradicionalni pristup.
Sveti Nikola ostavlja djeci šibe ili slastice u zglancanim čizmicama 6. prosinca.
Mali Isusić ostavlja poklone pod božićnjakom noću s 24. na 25. prosinac svima koji su bili dobri.
Sveta tri kralja ostavljaju djeci za buona man' - dobru ruku - šoldi va žep u vidu kovanica (zamišljenih zlatnika i srebrnjaka)
Ded Mraz
(ne, nije ono što ste pomislili; u Primorju ravnopravno koegzistiraju dedi + babe i nonići + none)
ostavlja šuškave paketiće pod božićnjakom u silvestarskoj noći, na razmeđu dviju godina.
I to bi bilo to.
P.S. Ako sad pravedničkim gnjevom zapjenite, pa pod ovim postom ostavite petstotinjak komentara s drvljem, kamenjem i prostim pjesmicama
iduće godine nećete niš dobit pod bor, aha, aha, tralalla 
!