Život u balončiću je super stvar. Imaš mišljenje o svemu temeljeno isključivo na klimi balončića i njegova pravila lijepo primjenjuješ svuda pitajući se u čemu je njihov problem.
Često si i zamisliš da ti nisi u balončiću jer kužiš how stuff works.
Moje djetinjstvo kao i djetinjstvo većine mojih poznanika je bilo prilično šablonsko, razmjerno normalna obitelj, razmjerno pristojna primanja, razmjerno stabilni krugovi.
Priča u kojoj je važno ići u školu jer je to nužno da bi jednom radio nešto kulno i zanimljivo i u kojoj se stvari isplate. Fikcija u kojoj su uzroci i posljedice organizirani i sve ima smisla.
Tu i tamo poneki izlet iz balončića rasturi koncepciju dok se ponovo ne formira poznati i prihvatljivi okvir uzročno-posljedičnih veza. Ili ne. Jednom kad izađete iz balončića možda se u njega ni ne želite vraćati jer isti izgleda ograničeno unatoč velikim prozorima.
Balončić je naime dosta osjetljiv na diskutabilne događaje. U strogom centru mog grada se nalazi jedna ruševina na koju su nakeljili plakate da se ne vidi i ne ugrožava poštene balončiće koji se šeću uokolo. Iskreno nikog tamo nisam vidjela niti mi je palo na pamet da je tamo nešto dok jednom prilikom nisam nabasala na nekog tko je tražio da ga upravo tamo odvedem.
Ode moj balončić. Ta ruševina iza plakata je nečiji dom.
Nije riječ o samo jednoj osobi nego o alternativnom društvu. Ljudi koji za sustav ne postoje i koje sustav ne zanima.
Viđam ih tu i tamo u gradu. Za očekivati bi bilo da prose kao i mnogi drugi, ali nije ni to slučaj.
U razgovoru s njima postalo mi je jasno da njih svijet zapravo uopće ne zanima. Svijet i društvo ih ne trebaju pa oni samo vraćaju uslugu.
Tamo su i savršeno nevidljivi. Sjede na trgu i piju pivo kao vrlo mračan podsjetnik koji svaki balončić uglanvom igrorira da smo svi mi skupa samo jedan klik u mozgu od tog plakata.
Balončić od ideje da je društvo kakvo smatramo imperativom samo opcija za koju postoji alternativa.
Post je objavljen 09.12.2014. u 10:49 sati.