Marketing
Pelješki vinski puti
Davno, davno san još napisa da patin od neizlječive bolesti „črvi u guzici“ koja se može držat pod kontrolon samo sa stalnin điravanjen i putovanjen, po mogućnosti tamo di još nisan bija. A kako mi se pari, tu san navadu priko genetike usadija i mojoj Vinkici. Inšoma dela šoma, nije nas tribalo puno nagovarat, ni mene ni nju, da učinemo đir po Pelješcu i po njegovin konoban i vinarijan, po Pelješkin vinskin putima oliti kako je službeno ime „Dani otvorenih vrata peljeških vinara“, manifestacije koja traje već par godin, a služi da u ovo, po starinsku, neturističko doba, malo proširi glas o čuvenin plodovima sunca i zemlje ovega podneblja.
Iako je vrime bilo prikladnije za monsunske predjele ekvatora, nisan se mislija njanci momenta, kad me je Mili Bratinčević, iz Društva za očuvanje kulturne baštine Kaštela „Bijaći“ pita da bili krenija u subotu ujutro sa njima nizdol. Da bi li!!! Još kad mi je reka da mogu vodit i Vinku, srići nije bilo kraja, i mojoj i njezinoj. Obučeni prikladno za mokra vrimena, krenili smo ujutro rano, jer smo u šest i po tribali bit na Gospici.
Onda san tek sagleda razmjere cile kaštelanske ekspedicije prema jugu: dva busa su krenila sa Gospice, a ča ja znan puste osobne aute su išle nizdol u osobnome aranžmanu. A ni priprema terena nije bila za bacit. Večer pri je u Domu kulture u Trpnju prikazan dokumentarni film „Dossier Zinfandel“ di je bija nazočan Ante Vuletin, koji je bija stručni konzultant pri snimanju.
Kako bi mi moglo bit dosadno puten u ovakovome društvu ...
Blaženi autoput do doli, pa makar je samo do Ploča, čas posla si u najjužnijoj županiji Lipe Naše. Njanci uru vrimena ... tako da smo jedva stigli, iz ptičje perspektive, vidit polja angriza (riže, za sjevernjake) u vrgoračkome polju ...
Zahvaljujuć ne znan ni ja kome, da san ne vadin povijesne „kosture iz ormara“, za doć do Pelješca morali smo proć i granicu sa BiH 
Satra san se ove dane za dat Vinki napravit osobnu, pa je bidna držala onu potvrdu od policije i drćala o straja ka koko drugi u zubara, ali nan nisu, ni naši ni njiovi, njanci ušli u autobus akamoli tražili dokumente za pregled. Kad smo već prošli kroz Neum, povirili smo malo u butigu ne bi li se naša koji suvenir. Nisan naša ništa posebno, ali san snimija ništo ča je valjda jedino ovod moguće nać na istoj polici ...
Naravno da nisan vazeja ništa. Oni livi već jeman, fala na pitanju, a ovi desni kod nas u Mašogradu moreš obuć samo u maškare, pa i onda ti neki ljudi dignedu pozdrav kad te vidu tako obučena. Ko mi ne viruje, neka pita Marija Miškovca.
Do Stona smo arivali taman na vrime, da učinemo jednu skupnu sliju sa znamenitin zidinama u pozadini ...
... jerbo je u 11:00 triba započet program u Kneževu dvoru, kojega, evo i ja učin, jema ne samo u Dubrovniku 
Na putu do tamo se moglo primjetit još par izljeva ulične umjetnosti ...
... sa posebnin osvrton na aktualni trenutak HR baluna ...
Kad smo ulizli unutra, još nije bilo puno svita, pa san se da na proučavanje okoline i postava po stolovima. Mogu reč da je parilo ukusno, od uvoda u prava iskušenja za naše organe okusa i mirisa ...
... pa do adventskih motiva sa okuson soli, jednog od zaštitnih znakova Stona ... Tija san napisat „brand“ ali se ti anglizam malo prokurba u zadnje vrime, velikon zaslugon svojevremene zlatne kopačke koja ima vrlo visoko mišljenje o sebi. Neću mu njanci imena spomenit
Situacija se polako zagrijavala ... od mali kaštelanski razgovori ...
... pa do spize i probranih peljeških vina koja su počeli pristizat na postavljene stolove ...
Još jedan doprinos domaćoj atmosferi dala je i lušička glazba „Biranj“ svojin sviranjen
Predstavnica organizatora je rekla par besida ...
Atmosfera se polako ugrijala. Nije ni onako bilo baš ladno kako bi tribalo, da je po Božju, bit u ovo doba godine. Je da se sa ovin sviton vidin skoro svaki dan, ali ritko kad da smo svi u isto vrime na isto misto, pa je bilo zanimljivo snimit i ovu sliku ...
Samo je šteta ča u blizini nije bilo prikladne balance (vage, za sjevernjake) pa da konačno utvrdimo ko je „jači“ 
Polako je postalo i zagušljivo u maloj dvorani pa smo izašli malo na zrak, jer je kiša jemala svoj mali predah od padanja ... naišli smo na još adventskih motivi ...
... a i ovo nisan tija propustit, kad je već bilo blizu!
Sad znan ča znači jemat pravoga vodiča, ka moga kuma @pechinu, koji je par miseci prije bija ovod i detaljno pronjuška okolo. Još jedan pravi motiv za slikanje se nametnija sam od sebe, ovi vaguncin iz solane ...
Kad smo se makli od vaguncina, odma vidin niko komešanje u kućici od muzeja. Čovik kad nas je vidija odma je otvorija butigu, i pokaza nan suvenire od soli koje jema. I kako onda ne bi uzeja suvenir, ako ne ništa za nagradit takvi poslovni duh. Svaka čast
Povirili smo još u jedan kafić blizu Kneževa dvora, ja popit kafu i dvi male šinjorine po cedevitu. I ovod je, čak i na računu kojega smo uredno dobili, izraženo uvjerenje vlasnika. HŽV!
Program u Kneževu dvoru je bija pri kraju, tribalo je krenit dalje, ali najpri pažljivo pročitat plan i upute di sad triba poć ...
Krenili smo uskin cestan Pelješca, guštajuć gledat strme i nepristupačne terene obrađene i sređene, većinom pod vinogradima, neki su ga već i oplili ... prva destinacija nan je bila nova vinarija Mrčavić-Budimir, kojoj smo mi bili prvi gosti, jer nan je sam gazda reka da to mu popodne triba doč velečasni učinit blagoslov.
Zanimljivo je uređeno, izdubljeno u kamenu živcu, ali nije izglađeno i inkartano iznutra, nego su ostavljane prave grube stine, osigurane naravno, da naglase suradnju s prirodom ... posebno sa starin dalmatinskin motivima ...
Muzička kulisa je bila više nego prikladna ...
... a sama atmosfera je bila posebna, naročito inspirativna, za vinsko-arheološke razgovore ...
A o vinima van ne triban govorit. Nisan nikakovi stručnjak, dapače, popijen litru u godinu dan, ali podučen uputama stručnjaka na tom polju, pijucka san lagano, cilo, i nisan miša, počeja san i nastavija sa crnin vinon.
Uz još jedan podsjetnik na rodno misto...
... krenili smo dalje. U Domu kulture Janjina su nan spremili obid, vinski gulaš, koji je bija toliko dobar, za prste lizat da je nesta u roku keks, pa kad san izija svoju porciju i krenija slikavat, ostalo je još samo par porcija bakalara, koji isto tako nije bija za bacit ...
Kiša se opet igrala sa nama na kukalo, pa je tribalo iskoristit svaki dostupan zaklon ako se tilo guštat u nikotinskin štapićima ...
A kad je kiša malo fermala, onnda nan je i lušički „Biranj“ priuštija mali koncert na otvorenome. Polako smo krenili dalje ... put vinarije „Matuško“ u Potomju.
Izvanka pari lipo sređena, ne privelika kuća, kakovi ovod jema dosta. Pravo iznenađenje nastupa tek kad se sađe ispod zemlje. Podrum u opravome smislu, uređen sa matunima, malo u stilu slavonski podrumi (Ko je spomenija Kutjevo?) ... nepregledni niz bačav završaje sa velikon dvoranon. Vinka je provala pribrojit, ali je štufalo kad je došla do 124 ... 
A u toj dvorani ... gomila detalji sa motivima vina i grožđa odaje glavnu zanimaciju vlasnika ...
Još jedno mi je u toj velikoj prostoriji posebno upalo u oko ... na kraju četveroreda bačav je bija jedan veliki okrugli stol sa katrigan od grubo tesanoga drva, koji ka da je izaša iz filmov o kralju Arturu. Toliko sliči, da san na momenat vidija princa Valijanta i ser Lanselota u ugodnome razgovoru ...
Čak san pri izalasku primjetija i jedbnu bačvu koja je bila toliko velika da san i ja moga stat unutra skoro bez da se slegnen ...
Kad san sve to liposti doli vidija, nisan se uopće začudija kad san primjetija djelić voznoga parka gazde o vinarije ...
Posli razgeldanja ove, sve samo ne skromne, vinarije, prošetali smo lagano do Poljoprivredne zadruge „Dingač“ ...
... di smo se još malo zadržali, ko je još jema force degustirat i pivat ...
... a ko je, ka ča san i sam, već lagano bija na rezervi ... došla je i peta ura, svi smo se skupili oko busa i lagano krenili put doma. Samo smo malo fermali u Neumu, ako ko misli pazarit, jerbo smo izvidili situaciju u dolasku. Onako brzinski, Milke su skuplje vengo u nas, ali zato se „Livanjski Puđa“ sir moga nabavit za 50 kn po kilu, a i ona najveća limenka Nesscaffe ča je u nas cca 50 kn mogla se nabavit ispod četrdeset kun, pa san vazeja „samo“ kil sira i veeeeeliku kantu „Nessa“. Doma smo, fala Bogu i dobrome šoferu, ča se žrtvova pa se na vinskome putu nije okusija njanci kapi, došli prije devet uri.
I fala na pitanju, odma san se bacija u posteju. Davno je bilo pet uri ujutro ....
Zdravi i veseli bili! 
Post je objavljen 07.12.2014. u 18:00 sati.