Dan kad sam ostao sam. Prva, cjelovita i konačna verzija
Ne znam je li bio siječanj ili veljača koje smo tada bezbrižno i bez straha zvali januar i februar. U pokušaju da ipak nešto posložim u svojoj glavi, jer događaji su se onomad prebrzo nizali, izabrao sam da je dan kad sam ostao sam 1. veljače. Sasvim slučajno dvije godine kasnije otišao je moj budući idol i alter-ego, no to tada nisam znao. Otišao je baš dvije godine kasnije, 2. veljače u zaglušujuću i disonantnu pjesmu iz koje je i potekao. Imao je koju godinu-dvije svu pažnju svijeta, a onda je ipak rekao da je dosta. Bio je tek nešto mlađi od mog predragog ujaka, također za mene izgubljenog zauvijek u vremenu i prostoru. Ujaka koji me, uz ostale drage ljude, naučio ili nadahnuo za putovanja, vožnju autom bilo gdje, boravak u prirodi, podučio da je važno biti šaljiv i tako gledati na stvari... Dan kad sam ostao sam bio je kao i svaki drugi. Nastava je tek počela, zima se u primorju polako predavala konfuznom i kišnom proljeću, drage osobe bijahu vrlo, vrlo daleko za malo dijete poput mene, tek jedna tu blizu, no i ona u svojim borbama i na kraju krajeva, u svom vlastitom životu. Ona jako draga osoba što je sada tako daleko, a srcu tako blizu, nije još došla na ovu stranu Svemira. U stanu je bilo malo, ali dovoljno hrane, s prozora se vidjela škola i djeca kako hrle u nju. I danas je škola na istome mjestu. Nastavnici nisu, jer mnogi odoše u malu, premalu mirovinu, a neki su odustali od ove tužne i čemerne pozornice koju tako pompozno volimo zvati život, sreća, obitelj... Viđam ih ponekad na pustim cestama i uskim stazama ili kad zaklopim oči. Danas također djeca idu u tu školu. No, to je ipak nešto drugo. Sad imaju anatomske torbe od kvalitetne kineske plastike (a čija bi bila?) ispunjene sa svim didaktičkim i teorijskim šarenilom novih simbola blagostanja. Užine su sada zdravije pa su klinci postali pretili, jer u dućanima ima puno više čipseva raznih boja, a iste slanoće i masnoće. Svi imaju male slušalice u ušima čak i oni najmanji koje pekinška plastika i hrvatski pedagoški glamur na leđima najviše žulja i koje mame, tate, none, bake prate do škole. Mene moja mama nije, jer sam došao iz velikog grada gdje su cesta s velikim vozilima i pruga s velikim beskrajnim kompozicijama bile jedino igralište za djecu sa Zapadnog kolodvora. Tamo su živjele sve moje drage osobe koje su tako brinule o meni. Pazili, bili strogi, kupovali mi te tako sjajne autićeke kako sam ih zvao i brižno čuvao. Odjednom u tom kobnom i veselom snježnom januaru i siječnju neka jaka sila otrgla me od svega lijepog što neki idealisti i dalje posve nelogično i bespotrebno zovu djetinjstvo i poslala me u mali, ali tužan duhovni Sibir kako ga je najtočnije u njegovih 3000 godina prozvao jedan velik čovjek iz obližnjeg malog sela. Po kojem se sada zove moja mala, vesela ustanova puna meni dragih i dobrih ljudi, nažalost nesvjesnih veličine tog mislioca. Nije bilo snijega ni klizališta na kojem sam naučio klizati prije nego plivati. Moje je srce toga 1. veljače ostalo zauvijek pusto i moj omiljeni lik Pale iz najdraže slikovnice postao mi je prvi pravi supkulturni uzor. Kako je tada bilo nadahnjujuće iznova i uzastopce čitati Paleta samog na svijetu ili Ježurku Ježića sretnoga u svojoj kućici. Tada sam na najgrublji način naučio, premda ni danas nisam sociolog što je provincija. Da, puno, puno godina kasnije naučio sam što je makro, mezo i subregija, ali zavist koju su mi pokazali mali zlobni Sibirci, također alohtoni poput mene, brzo su me naučili razliku velikog centra i iskompleksirane rubne pokrajine. Bolje od svih vrlih znanstvenika koji se i danas lome u radovima podučiti ljudsku vrstu što je selo, a što grad. Bilo je tim Sibirčićima neprimjetnog osmijeha i zla pogleda, pristiglih od kojekud, krivo što ja znam što je dijafilm i sve sibirske četvrti, da Lovran nije dobio ime po lovranskim marunima nego po lovoru, što imam kosu dužu od njihove i ne navijam za njihov klub. Pale i Ježurka su bili pravi vodiči u tim mojim lutanjima beskrajnim prostranstvima kojima i danas lutam i lutat ću. Nije mi važno je li ta moja beskrajna pustopoljina na Medvednici, Maksimiru, Šijani, Vipavskoj dolini ili Ljubljanskom barju. Ja sam osuđen na vječno lutanje kao neki ukleti kvazisibirac kojem sam dao pseudogeografska obilježja crvenokosog Vikinga. Nekako tako u doba kad je adolescencija Paletu i Ježurki naložila da na svijetu trebaju Palu ili Ježurkicu spoznao sam da u tom Sibiru postoji marginalizirana elita ili elitni marginalci u svom getu koji na sibirski primitivizam i ekskluzivizam (opredmećen u dimu što proizvode roštilji diljem Sibira za 1. svibnja) gledaju s prezirom i podsmijehom, koji na taj cijeli retrogradni mikrosvijet imaju sve odgovore. Najprije je geto bio ispred Kluza (Franjo Kluz, elitni zrakoplovni marginalac) i kino Zagreba pa u Parku na Monte Zaru, na Verudi i Gortanovoj (još jedan elitni ruralni marginalac), unutar kako i dolikuje tvrđave Vidikovac (Casoni Vecchi) pa konačno Podzemlje, ionako predebelim betonom i zidovima oklopljenog Rojca (a što drugo nego marginalac). Napokon sam našao svoje pleme autodestruktivnih i presretno depresivnih individualaca, a u to vrijeme s njima i bez njih shvatio sam da je smisao besmisao i što je još važnije da moje pleme obitava svugdje. U maglovitoj Ljubljani i zagađenoj Rijeci, na Mažurancu u Zagrebu, u djedomrazovskoj Finskoj (Puntala rock kraj Lempale nedaleko industrijskog Tamperea). Moje je pleme i na Camdenu (London), Lower East Sideu (klub ABC No Rio, Manhattan NYC), ali i malim Svojšicama nedaleko Pardubica u Češkoj. Pusto srce se ispuni kad vidim da mi priđe litavski prijatelj u Vilniusu i pozove me k sebi. Kad prijateljici u Berlinu udijelim euro samo zato što me podsjeća na sestru mog najboljeg prijatelja iz sibirskog plemena. Kad mi Rob Filth (a glumio je mladac u filmu s Johnom Malkovichem Biti S. Kubrick) pošalje snimke svog benda, iako tako siromašan da 17 godina nije napustio svoj Peckham. Premda je peckhamska tv serija obišla svijet. Kad mi moja (nije moja, ali me podučila što je istinska sloboda i ljubav) Rebecca Bond (u šali kažem nećakinja Jamesa Bonda) pokloni dva svoja djela s posvetom. I tako unedogled. Pa što me vezalo da tolike godine pusta srca ostanem u duhovnom Sibiru? Osim moga, u adolescentskim danima, otkrivenog plemena, bijaše to pokoja Pala ili Ježurkica koje su me ponekad pomilovale po mojoj pustoši ili pokušale doprijeti do mog svijeta. Nije ih bilo puno i nijedna nije uspjela jer im to ionako nije bio cilj. Ipak, uz pleme, bile su to jedine poveznice sa sibirskom monotonijom u kojoj i danas obitavam. Jesam li sretan i hoće li mala zlobna bića ostvariti svoje ciljeve? O tome nekom drugom besmislenom zgodom iščekujući smislenu inspiraciju.
Post je objavljen 05.12.2014. u 10:36 sati.