Previse ti je brinuti i za svoj duhovni put, kud ces jos i za tudji.
Tim rijecima mudrosti prijateljica mi je skinula jedan teret koji evo vucem suptilno neprimjetno ali... Ma, ti tereti. Poludit cu, stvarno.
Stalno neki kurac. Cijeli dan, sam se redaju stvari iznutra i nikako stat na tu magicnu stepenicu status quoa kontinuiranog mira i centriranosti iz koje izviru sve vrline koja nam se svima obecala (kad se to dogodilo, nemam pojma, al kao da su nam imprintali tu zudnju u bulju pri rodjenju).
Danas ujutro sam provela prekrasno kvalitetno vrijeme sama sa sobom... Bila u predivnoj dubokoj meditaciji, kao da me kugla svjetlosti obavijala i tetosila i prekrasan je taj osnovni osjecaj postojanja i ruka milosti koja te poklopi i odmori od ovog rata tamo vani
Bojnog polja... nevjerojatno je kako je bhagavat gita savrseno svojom pricom ulovila osjecaj postojanja u materijalnom svijetu. Kako biti u njemu, a ne od njega? Kako nevezano plivati kroz karmu?
Pojest ces pizzu i ispovracat ces ju i tako ispocetka i ispocetka milijun puta. Al milijun i prvi put ce ti dosadit. Sta sad. Al moras zvakat dok ti ne dosadi, nema druge... Moj dragi ucitelj mi je slikovito docarao.
No, tako je to bilo. U nekom trenutku sam izdahnula i sve je bilo tako mirno i toplo da mi se nije ni disalo vise. Pa sam tak brijala. Pa me lupilo u glavu udahni! Onda jesam. Prezivjela.
Repose in the Self! I okej. Ide to. I izadjem van na bojno polje i bombardiranje
Emocije, stalno neke emocije. Stalno neke zelje pa razocaranja, pa dubinska uvjetovanja isplivaju u najneocekivanijim trenucima pa bi otisao se zatvorit u neki zahod i isplakat se. Ono, umjesto pisa mi se, pardon ljudi, place mi se. Ustanem, obavim, vratim se. Doslovno bi tak moglo bit, opce me ne bi jebalo.
Kao da ono, brijes si okej oslobodis se konceptualizacije o sebi (a konceptualizacija je jedna vrlo uredno i socijalno uredjena zemlja, naizgled vrlo sigurna luka ali skriveno od ociju javnosti odvijaju se pokvarene crne zakulisne igre korupcije iliti uvjetovanja i okrivljavanja drugih ljudi za svoju nesrecu, prst ti je najbolji prijatelj u toj debelo-pravilima-reguliranoj igri identiteta...) i slobodan sam, nisam nista, nemam sta vise sad tu
Eeee, dragi moj... Ono sto ti svjesno mozes iskorijeniti je vrh ledenjaka. Ono gdje si primjetio da se ne konceptualiziras vise, cestitamo, na nuli si. Ali ova tvoja nastamba tijela u ovom svijetu ide duboko u podrum. Mos putovat u dubinu brateee...
Al okej, na nuli bar mozes sagledat stvari kakve jesu i nasalit se sa sobom, nije vise tako strasno. Primjetis da te energije soraju i prolaze pa soraju neke druge dodju i tako se to vjecno izmjenjuje, gore pa dolje, gore pa dolje, pa dolje pa dolje pa dolje i u nekom trenutku gledas prema gore u dno i tak.
No, sto ono htjedoh reci. Iskreno, tako nekad zesce zesce zesce zudim, znaci to je potpuno ludo, za tim guruom, i proklinjem ga i luda sam, lude misli, zasto mi ne das love da ti dodjem, zasto vec nisam s tobom, cemu sve ovo zasto mi se cijeli zivot nije poslozio tako da mogu ispunit svoju sudbinu koju osjecam u utrobi i za koju apsolutno znam da sam rodjena al me i vlastiti mozak prijeci da ju ispunim ovdje i sada i to faking bojiste koje me rastrgava i uci mucnim lekcijama i zasto moram bit u svijetu,, zastooo__nisam spremna? nisam dovoljno dobra? Ma, znam da nisam... jebiga, neki za parama neki za duhovnosti, al in d big pikcr, i ti za parama da bi mogao nesmetano za duhovnosti, pa lol
i ono, zasto moram imati zelje, zasto moram imati uvjetovanja, zasto sam rodjena u okovima...
I tak. Al onda opet, mir, zastisje, meditacija, bijelozuta kugla socnosti koja te voli bezuvjetno i apsolutno i tak je svejedno kaj si ti brijes o samom sebi. Kao mjesec u kojem odmoris srce i glavicu... Samo postojanje te voli, ti volis sam sebe. Tak neki cudan filing.
Ma vec sam prestala ta uvjetovanja fermat uopce. Ne da mi se vise ni healat. Sam pretrpim. Stisnem zube i propustim kroz sebe i mirna bosna. Ko ce skakat na svaku emociju, svaku misao... Sam cu skakat cijeli zivot, a kad upalis glazbu i zapleses, sve je drukcije...
Svaki trenutak je sve drukcije... A najgore je utapat se u oceanu vezanosti... stavis onda odijelo za plutanje zvano "predaja" i cekas da naidje ekipa da te spasi... Zato i jesam ono jednom bila napisala potpunu predaju... ti koji citas, ako citas.
A ova moja struka ne poznaje radno vrijeme, kao ni zivot. Jedno veliko holisticko klupko.
I onda zudim za Tom Osobom, koja ce me voljet i razumjet i healat da se ja ne moram... Sve se bojim da taj gospodin jos nece dugo usetati na scenu. Previse je ovih brijaca u sporednim ulogama, tj nije previse nego su iskljucivo oni.
Ili ovi koji su olfo sporedni al su usetali i ispikali te na svim mogucim planovima, nista ti ne dali zauzvrat, samo te ostavili jadnog i izranjavanog na bojnom polju, ispremjestali ti malo neurone i osli dalje svojim putem. Al tu stupa na scenu mudra prijateljica s pocetka teksta,
Skida ti teret s ledja i spusta ga na pod, kad ti vec sam nisi ubrao da mos tako izbrijat.
Eto ljudi, burna vremena, drste se. A sad na poso. Noc!
p.s.
ispricavamsenanedostatkupalatala
Post je objavljen 04.12.2014. u 20:49 sati.