Borovo naselje, Trpinjska cesta, Slavonska ulica, Vinogradska ulica, Budjak, Sajmiste, Mitnica… nekada samo apstraktna imena u mojoj glavi sada su postala konkretna mjesta, znam njihov polozaj i raspored, znam njihovo znacenje u rasporedu obrane.
Pripremajuci se za predavanje o hrvatskoj povijesti zaglavio sam u bitci za Vukovar. Jucer i danas satima pregledavam sve moguce dokumentarce na youtube-u. Ne znam zasto. Ali nesto me vuce. Kao droga, jos, jos, jos… Price vojnika, zapovjednika, Ivan Leutar, Marko Babic, Blago Zadro... sve sam ih upoznao. Znam datume najvecih neprijateljskih napada i koji su bili pravci napada.
Taktika protiv tenkova na Trpinjskoj cesti. Osjecaj kada znas da ce te naci minobacaka granata. Slucajni susreti sa zalutalim cetnicima. Nevjerovatan omjer snaga u korist agersora. Humor. Sreca. Koliko je faktor srece bio odlucujuci, da oni koji su danas zivi mogu ispricati svoju pricu. Ljudske sposobnosti organizacije u ekstremnim uvijetima. Borba unutar covjeka.
Video zapisi srpske strane. Silina topnistva. Razruseni grad. Mrtvi civili. Predaja grada. Crveni kriz. Bolnica. Sudbine prezivjelih boraca nakon pada grada. Strah. Proboji. Pogubljenja.
Sada je i to povijest. Prije 23 godine izgledalo je drugacije. Izgledalo je kao nocna mora. Nocna mora, koja nikada nece proci. Jucer sam ruzno sanjao. Sanjao sam da sam u Vukovaru i da je rat. Nocna mora.
Post je objavljen 04.12.2014. u 00:10 sati.