Danas sam odlučio prevariti sudbinu. Umjesto uobičajene kave, odlučio sam se za cappuccino. Sve je izgledalo savršeno. Lijepa pjenasta površina ljupko mi se osmjehivala i čekala da je srknem. Prinosim je ustima i sav sretan radujem se okusu koji će uskoro obradovati moje nepce. Još ne mogu da vjeruje da sve teće glatko i bez ikakvih iznenađenja. Kad odjednom, u trenutku dok je šalica bila u razini brade i samo nekoliko centimetara od toliko joj željnih usnica, zazvoni zvono na ulaznim vratima, prene moju pesicu iz polusna, ona se trgne, poskoći prema hodniku i trknuvši me izazove proljevanje cijele šalice po majici i hlačama. Usnica mi je zadrhtala. Oko mi je zasuzilo. Od kavice je ostalo samo srčeko u pjeni. Sudbini se ne može pobjeći. Meni jednostavno nije suđena jutarnja kava.