Budući da je isključivi motiv pisanja ovog članka upozoriti hrvatske građane na pogibelj koja prijeti Hrvatskoj odluče li svoju simpatiju na izborima realizirati na način da daju svoj glas „najpopularnijem političaru“ u Hrvata (koja sramota!), znajući da ne mogu računati na svoj autoritet, odlučio sam pozvati u pomoć neupitnog svjetski priznatog znalca. Jer ja sam, kako me svojedobno nazvao naš predsjednik Josipović, „najveća štetočina“ hrvatskog pravosuđa. Toliko o kulturi komunikacije na koju se voli pozivati naš predsjednik u pokušaju obračuna sa protukandidatima. Znači veća štetočina čak i od Račanovog kuma Ivaniševića, koji se hvalio da kao profesor nauke o upravi nema pojma o pravosuđu (u što nas je tijekom mandata uvjerio.
„Od Wilhelmovog do Tholmannovoga trga“
Dakle, moj „odvjetnik“ za ovaj posebni slučaj, profesor je Univerziteta u Haifi, židov po imenu Moaz Azaryahu. Znanja radi – nije član HDZ-a. Ocjenjujući iznimno važnim prezentirati rezultate njegova istraživanja na temu „Politički simboli u javnom životu“ sa aspekta podizanja razine svijesti hrvatskih građana o štetnosti korištenja lika i djela Tita kao nositelja političke simbolike, odlučio sam iskoristiti određene spoznaje za ocjenu ponašanja Ive Josipovića. Spomenuta tema predstavljena je u prvom poglavlju autorove knjige „Od Wilhelmovog do Tholmannovoga trga“.
Ako je vjerovati židovskom profesoru, biste služe konzerviranju povijesti koju društvo drži valjanom sa željom da postane čvrsta sastavnica suvremenosti i time oni koji je drže, pokušavaju stvarati sliku prošlosti koja odgovara danom društvu. Što nam to dakle u našem slučaju, držanjem TItove biste u svom uredu Josipović pokušava poručiti? Da je njemu simboličko značenje druga Tita i njegovih postupaka primjereno i prihvatljivo. I dok nam je Josipovića, Tito će figurirati kao junak, i imati važnu ulogu u javnoj raspravi glede sustava vrijednosti i biti jednom od temeljnih prepreka daljnjem razvoju hrvatskog društva, hrvatske demokracije i približavanja Europi, te razlogom podjele hrvatskih građana.
Zadaća simbola
Važno je, podsjeća nas profesor Azaryahu, znati da je upravo zadaća simbola posredovati poruke koje odgovaraju vladajućoj ideologiji (čitaj Josipovićevoj protuustavnoj ideologiji). Pri tom treba znati, da se događa da je poruka posredovana javnim simbolima (kao u našem slučaju) suprotna dominantnoj (službenoj) ideologiji. Ipak takvi slučajevi (poput Hrvatske) izuzetno su rijetki i upozoravaju na nisku razinu svijesti (u našem slučaju Josipovića i njegovih fanova) o opsegu zločina počinjenih u Titovo ime ili po njegovoj naredbi. Da bi održavao tu i takovu nisku razinu svijesti kod građana, Josipović koristi sva raspoloživa sredstva indoktrinacije. Masovni mediji davno su pred njim skinuli gaće. Primjerice, “Večernji“, nekad glasilo nacionalno osviještenih, našavši se u situaciji da bira između Šole i Josipovića, izabrao je gle čuda – Josipovića.
Budući da Josipović dobro zna kako politička simbolika funkcionira, jer učio je od „najboljeg“, onog čiju bistu drži u uredu, možemo zaključiti da držanje Titove biste u službenom prostoru RH ima elemente kaznenog djela zloporabe položaja i ovlasti, jer iznimno je važno znati da je za efikasnost utjecaja poruke na svijest ljudi bitno to što bista ne stoji bilo gdje, već na najeminentnijem mjestu u državi, u uredu predsjednika države, koji nam time sugerira da je drug Tito najbolje što nam se dogodilo u višestoljetnoj povijesti. Koliko je to apsurdno ako znamo da smo se u Domovinskom ratu borili upravo protiv ostataka režima i vojske druga Tita.
Predsjednikov ured nije privatni već državni
Čini se opravdanim upitati, zar uistinu Josipović to ne razumije ili to čini baš zato! I na koncu, od kud predsjedniku države pravo da u službenim prostorijama države, jer to nije njegov privatni ured, već državni, drži simbol koji je kao predsjednik države, članice Europske Unije bio dužan ukloniti već na početku svoga mandata. Jer neovisno o tome je li ubijanje naređivao ili „samo“ odobravao, Tito i u jednom i u drugom slučaju jest simbol jednog totalitarnog režima i kao takav prezren u civiliziranom svijetu.
Držanje njegove biste u službenim prostorijama bilo koje institucije u RH definitivno je protivno Rezolucijama parlamentarne skupštine VE 1096. i 1481. i Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu, Saborskoj deklaraciji o osudi komunističkih zločina te Ustavu RH. Stoga se čini opravdanim kazati kako je krajnje vrijeme da Josipović shvati čime se igra, kako se ne bi iznenadio ako jednog dana građani dođu u njegov ured umjesto na kavicu, po bistu druga Tita.
Provokacija obiteljima žrtava Titova režima
Zaključimo, kako je nužno da Josipović shvati i prihvati da je on predsjednik svih građana RH pa i onih koji predmetnu simboliku,doživljavaju kao ozbiljnu provokaciju ili pak kao tešku uvredu. Naročito se to odnosi na obitelji žrtava Titova totalitarnog režima.
Josipović mora shvatiti da je Titov režim hvala Bogu, mrtav. Hrvatska je nova realnost koju je dužan prihvatiti i pravilno reprezentirati i kroz političku simboliku svakodnevnice. Predsjednik Republike Hrvatske mora shvatiti i prihvatiti da promjenu društveno političkog sustava prigodom konstituiranja Hrvatske države nužno mora pratiti i promjena simbolike koja će sugerirati građanima da je došlo do korjenitih promjena (u centrima moći i službenoj doktrini), a ne tek kozmetičkih, kako nam se bistom druga Tita u uredu predsjednika želi sugerirati.
Pri kraju, svojim sugrađanima želim poručiti da ih ovim tekstom ne želim pokolebati u namjeri da glasuju po svojoj savjesti, nego upravo učvrstiti ih u tom naumu. Jedino što želim je vjerovati da će nakon čitanja ovog teksta razmisliti je li moralno spram žrtava Domovinskog rata i žrtava totalitarnog Titova režima, glasovati za čovjeka koji veliča simbole mračne prošlosti naše Domovine, simbole koje je Europa osudila. Konačno, želim da shvate da glasuju li za Josipovića, glasuju za krvnika Hrvata, totalitaristu, sustavnog kršitelja ljudskih prava i sloboda i njegov sustav vrijednosti, a protiv Europe, budućnosti Hrvatske i Hrvata.
Zločini u miru se ne mogu pravdati
Znam da će glavni Titovi odvjetnici, Mesić i Josipović skočiti i staviti prigovor, podsjećajući sud hrvatske javnosti, da je Tito bio veliki antifašist. Ja međutim podsjećam sud javnosti da se čak i po kriterijima „nove pravednosti“, zločini u miru ne mogu opravdati, time što ste u ratu bili antifašist, čak i ako se zovete Josip Broz Tito ili Josif Visarionovič Staljin. Antifašizam u ratu, naime nije sinonim za – licenece to kill u miru.
Dragi moji čitatelji, ne znam tko je „pravi put“. Znam jedino da totalitarist Ivo Josipović – to nije! Naravno da o svemu kanim obavijestiti nadležna tijela Europske Unije, jer ni njima ne bi trebalo biti svejedno hoće li na čelu jedne članice, još pet godina biti čovjek koji ne poštuje, ne samo pisane europske dokumente,već niti nepisane standarde koje nazivamo europskom kulturom, civilizacijskim tekovinama odnosno duhom Europe!
Berlinski zid pao – ideološki u Hrvatskoj ostao
Zaključimo: Ideološki zid koji i 25 godina nakon rušenja „berlinskog“, u Hrvatskoj još uvijek čvrsto stoji, i hrvatski narod dijeli, posljedica je toga što hrvatska aktualna vlast, a osobito SDP-ov predsjednik jednostavno ne želi priznati konačni pad talitarnog – komunističkog režima.
Izvor: Narod.hr
Post je objavljen 03.12.2014. u 10:54 sati.