Jabukovo selo je daleko od Mandarininog sela gdje ja obitavam. Nisam znala što bih od muke kad sam vidjela da sam treće-mogućeizabrana za izlet u Međuvoćje, da sam alternativa. A onako, nikad nisam dobila u nijednoj nagradnoj igri. Više sam pristupila iz zabave, uvjerena da me nitko neće niti pogledati. Kad ono, voć i nevjerica.
I kažem ja tako Brulghu, mome suvrućku da imam mogućnost ići i upoznati sve čari Međuvoćja, već i sama znajući
što će mi reći i zbog čega nemogu ići. A onako, nadala sam se veselju i odobravanju.
Kako je poglavarica Mandarininog sela bolesna, Velika Eleonora Kratkovoćna, tako ja imam obvezu ostati i njegovati je.
Moram paziti da popije svaku voćletu, voćitak i sve ono zdravo što ima prefiks -voć
Inače, ta mala patriovoćna sredina kao da je ostala u vremenu kada se još nosila odjeća prati na rijeku, koja je daleko svega tri kilovoća. Ali o svim nelovoćnim zakonima sela drugom prilikom, kad žene dobiju pravo glasati.
Malo je reći koliko sam frustrirana oko toga. Dođe mi da uzmem mandarinu i nekoga poprskam po voćnom licu.
Naime, željela sam upoznati sve njih, alternativce, onu prirodu, Shadowfaxa, Legolasa, Patricka Janea i stričeka Martina i njegovu ženu Maricu rumenih debeljuškastih obraščića koja prodaje svježi domaći sir i koke.
Ali nema veze, sve je to za ljude. Neka sam ja izvučena iz šešira bijelog zeca. Hvala im.
Nadajmo se da će za jedno voćnovrijeme opet doći nešto, možda dosta južnije, pa se opet mogu javiti i zahvaliti na prilici. Tada ću možda moći ići. A za sada se veselim što će drugi alternatvci uživati u međuvoćju, opisati njegove ljepote i napiti se svježeg voćnog zraka.
A sada idem skuhati voćorak Velikoj Eleonori da ne mora mnogo puhati u tanjur.
Post je objavljen 02.12.2014. u 09:27 sati.